Institut za kozmologiju i filozofiju prirode u Križevcima jedinstvena je pojava ne samo u našoj županiji, nego i u Hrvatskoj. Osnovan 25. svibnja ove godine, Institut je zapravo stručna zajednica znanstvenika i istraživača, usmjerena prema fundamentalnim pitanjima materijalne stvarnosti i svemira kao cjeline. Zvuči ponešto komplicirano jer zapravo i jest, a ravnatelj Instituta i dr. rer. nat. Petar Pavlović čije je područje istraživanja kozmologija, opća teorija relativnosti i gravitacija te filozofija prirode, u razgovoru nam je pojasnio što se to točno događa u Institutu, zašto se kozmologijom u Hrvatskoj bavi tek šačica znanstvenika i što je potrebno da bismo dokučili tajne prirode i svemira.
Ovaj je Institut prvi i jedini ovakav u Hrvatskoj, a temama kozmologije i filozofije prirode u nas se bavi tek šačica znanstvenika. Zašto?
Mislim da za to postoji nekoliko razloga, no zasigurno je onaj osnovni da za taj tip istraživanja ne postoji dovoljno ulaganja, interesa, a niti edukacije. Znanost, uključujući i fakultete, u posljednjih je nekoliko desetljeća postala u potpunosti ovisna o tržišnim silama. Tako će se u znanosti najviše investirati u one discipline od kojih će postojati neka konkretna kratkoročna korist, kao što je primjene u industriji. U skladu s time organizirat će se i naglasak predavanja na fakultetima te edukacija novih generacije, kao i otvaranje novih znanstvenih pozicija. Zbog toga fundamentalne teme istraživanja moraju pasti u zadnji plan. Zahvaljujući ovoj logici ubrzano se krećemo prema situaciji u kojoj će i primjena znanosti ući u stagnaciju, budući da više neće postojati nužan intenzitet novih otkrića i fundamentalnih uvida u građu stvari, koji su jedini u stanju osigurati razvoj primijenjene znanosti.
Drugi je razlog da je razlog da je većina znanstvenika danas u svom radu orijentirana prvenstveno tehnički i redukcionistički: kako testirati neki sasvim konkretan model i u njemu malo promijeniti parametre, kako na taj način izdati najviše članaka u najmanjem vremenu i za njih osigurati najviše citata. U takvoj situaciji nema dovoljno interesa i vremena za suočavanje s dubokim pitanjima koje ne nose kratkoročne rezultate, a još manje za sveobuhvatan i jedinstveni pristup temeljnim pitanjima svijeta, koji mora uključivati i istraživanje povijesti znanosti te filozofiju.
Na mrežnim stranicama Instituta jasno stoji da se zalažete za ispitivanje Prirode bez dogme, mehaničkog slijeđenja trendova i tržišnih pritisaka. Je li takav modus operandi danas uopće moguć?
U postojećim institucijama i postojećim modelima financiranja on je u potpunosti nemoguć. Upravo je to i razlog pokretanja Instituta – stvaranje prostora koji će omogućiti da se slijedi drugačija logika: samo želja za spoznajom i ljubav prema prirodi. Takav način djelovanja naravno znači plivanje protiv struje.
Mnogima su već i sami pojmovi kozmologije i filozofije prirode odviše apstraktni. Možete li laičkim rječnikom pojasniti o čemu se točno radi i što se to događa u Institutu?
Laički rečeno, mislim da u Institutu djelujemo na način na koji laici zapravo i zamišljaju da bi znanost i filozofija trebali funkcionirati, ali u naše vrijeme to nažalost uglavnom više nije tako. Bavimo se nizom znanstvenih problema: kako je nastao svemir, kako se približiti ujedinjenju kvantne teorije i gravitacije, kako shvatiti pojavu turbulencije itd. Sve ove probleme ne promatramo samo tehnički i izolirano za sebe, već upravo u kontekstu spoznaje zbilje. U skladu s time, bavimo se i filozofskim pitanjima – kako to da matematika može opisati stvarnost i koje su granice toga opisa, koja su temeljna obilježja prirode, koji je odnos između svijesti i tvari i slično. Sva ova pitanja, kako znanstvena tako i filozofska, promatramo kao dio jedne cjeline, jedinstvene discipline filozofije prirode ili kozmologije.
U jednom ste razgovoru rekli da se znanost danas razdvojila od filozofije te da je postala čista tehnička primjena metode i time izgubila mogućnost da proučava izvornu prirodu. To je svakako zabrinjavajuće, s obzirom da mi se čini da je upravo znanost proizašla iz filozofije, a ne obrnuto.
Da, upravo je to temelj problema. Danas smo već došli do toga da znanstvenici u pravilu nemaju više nikakvo, čak ni elementarno poznavanje filozofije. Ovo govorim bez ikakvog pretjerivanja. Jedino znanje filozofije koje većina znanstvenika posjeduje su veoma blijeda sjećanja na ono što su učili iz srednje škole. Dakle, već gimnazijalci uglavnom imaju puno bolje poznavanje filozofije od znanstvenika – koliko god da je srednjoškolska nastava filozofije u pravilu očajna – već na temelju činjenice da su trenutno prisiljeni učiti nešto o filozofiji. Nekad je Fizički odsjek PMF-a imao posebni odsjek za filozofiju i povijest znanosti, koji je dugo vremena bio marginaliziran. Već ima gotovo desetak godina otkako je taj odsjek naprosto ukinut. To na veoma jednostavan način direktno demonstrira kakav odnos postoji prema filozofiji i povijesti znanosti.
Tako dolazimo do temeljnog problema. Znanstvenici se bave razrađivanjem matematičkih modela koji barem u načelu nastoje opisati pojave u Prirodi. Praktički čitavo vrijeme u znanstvenom radu je posvećeno samo računanju i razradi modela na kompjuterima. No matematičke jednadžbe ne govore našim jezikom, one nam samo pokazuje matematičke odnose između simbola. Kako shvatiti koje je njihovo pravo značenje? Kako shvatiti što one zapravo govore o prirodi? Da bi se to moglo moraju se pažljivo ispitati sve pretpostavke, značenje pojmova, veza između matematičkim objektima i stvarnosti. Drugim riječima, nemoguće je interpretirati značenje jednadžbi bez filozofije. Kako glavnina današnjih znanstvenika ne samo da se ne bavi filozofijom, nego ne posjeduje nikakvo znanje o njoj, oni nikako ne mogu izvršiti ovu zadaću. Stoga se interpretacija i izvlačenje posljedica iz znanstvenih zaključaka zbivaju na temelju dojmova, grubih usporedbi i bez ikakve ozbiljnosti. U takvim okolnostima i temeljni napredak takve isključivo tehničke znanosti postaje nemoguć.
Vratit ću se nakratko prvom pitanju. Znanost danas sve više potiskuje religiju i postaje svojevrsna nova dogma kojoj bespredmetno trebamo vjerovati. Je li svaka dogma, pa bila ona i znanstvena, loša i kako smo se uopće doveli do toga da smo znanost pomiješali s dogmom?
Svaka je dogma loša, bez obzira na to otkuda ona dolazila, upravo zato jer ona onemogućava razvoj nezavisnog i kritičnog mišljenja, odnosno otvoreno istraživanje zamjenjuje stagnacijom duha. Do dogmatskog pristupa dolazi onda kada se onemogućavaju uvjeti za razvoj otvorenog mišljenja – a ti uvjeti podrazumijevaju i veliku količinu slobodnog vremena i nužnu širinu znanja. Zbog pritisaka prema sve većoj jednostranoj specijalizaciji i kratkoročnoj korisnosti takvi se uvjeti danas sve više narušavaju. Kada nemate vremena, a niti dovoljno znanja, da se ozbiljno bavite problemom povijesti pojmova i pretpostavki vaše discipline, a niti razmišljanjem o njihovom značenju, najlakše je naprosto sve pretpostavke vaše znanosti uzeti kao da su ‘pale s neba’ i bogomdane te skliznuti u dogmatizam. Dogmatizam je ujedno i najlakša i najudobnija pozicija – jer umjesto da se neprestano borite s pitanjima i sumnjama, da nikada niste do kraja sigurni i uvijek istražujete, naprosto to sve preskočiti i pretplatite se na neki gotov paket uvjerenja koji nikada nećete dovoditi u pitanje.
Postoji nekoliko ‘velikih pitanja’ za koja još uvijek nemamo konačne odgovore. U filozofiji 20. stoljeća fokus se preselio na pitanje jezika, u znanosti na pitanja svemira. Može li se proučavanju svemira pristupiti na sličan način kao što je filozofija pristupila proučavanju jezika s obzirom da su i svemir i jezik previše sveobuhvatni i apstraktni da bismo ih mogli mjeriti nekakvim aparatima, odnosno, je li slanje teleskopa i sondi u svemir pravi i jedini način da ga shvatimo i razumijemo?
Mislim da nikako nije riječ samo o nepoznavanju odgovora na nekoliko pitanja, već i o potrebi za promjenom slike svijeta i razvojem novih tehnika koje su nam potrebne da bi adekvatnije mogli biti na razini zadatka shvaćanja stvarnosti koji je pred nas postavljen. Pitanje jezika i pitanje razumijevanja svemira moraju se zapravo neminovno shvatiti u svojoj povezanosti, jer svako ispitivanje stvarnosti može se provoditi samo u okviru nekog oblika mišljenja, koje se onda pak izražava kroz neki sustav odnosa između znakova, odnosno jezik. Stoga se svemir odražava u jeziku, a struktura jezika u najopćenitijem značenju, kao medija u kojemu je razumijevanje stvarnosti uopće moguće, je dana upravo principima na temelju kojih se organizira svemir. Stoga, kako kažete, on se nikada ne može shvatiti slanjem teleskopa i sondi. Svemir uostalom i nije neki prostor ‘van našeg planeta’, već obuhvatnost svega što jest – dakle i ono što se u ovom trenutku pokazuje pred mojim očima dok sjedim u sobi. Slanje teleskopa i sondi, kao uostalom i svi eksperimenti, je samo pomoćan alat koji nam omogućava da testiramo svoje ideje o prirodi i ništa više.
Vratimo se na kraj još malo Institutu. Koji su njegovi dugoročni, a koji kratkoročni ciljevi? Pročitao sam negdje da pripremate i časopis koji bi trebao izaći ove jeseni.
Tako je, prvi kratkoročni cilj je izdavanje časopisa koji bi trebao izaći ove jesen, pripreme za njegovo izdavanje su u završnoj fazi. On je značajan i zbog toga što će se kroz njega moći puno detaljnije vidjeti kakva su konkretno istraživanja za sada ostvarena u Institutu i na kojem pristupu se ona temelje. Osim toga, planiramo i niz predavanja i javnih aktivnosti, kako u Zagrebu tako i Križevcima te drugim mjestima. Tu su naravno uvijek i aktivnosti rada na konkretnim pitanjima te objavljivanja rezultata u međunarodnim časopisima. U tijeku nadolazeće godine razmatramo i mogućnost organiziranja međunarodnih znanstvenih skupova u organizaciji Instituta. Dugoročniji ciljevi su osiguravanje financiranja, širenje i zapošljavanje većeg broja znanstvenika i istraživača, te pokretanje stalnih edukativnih programa Instituta. Konačni cilj, kojem su podređeni svi drugi ciljevi, je naravno rad na spoznaji prirode u njezinoj suštini te sinteza prirodno-znanstvenih i filozofskih disciplina u svrhu njegovog ostvarivanja.
Nastojite li u Institut uključiti mlade i zainteresirati ih za teme kojima se bavite?
Formalno, za punopravno članstvo u Institutu potrebno je posjedovanje doktorata iz područja prirodoslovlja ili filozofije ili status doktoranda. Međutim, kako nam je cilj edukacije novih istraživača jedna od glavnih strateških točaka radimo i na pokretanju omladinske sekcije Instituta koja bi obuhvaćala studente te ih uvodila u znanstveni rad i istraživanja. Uz to, na lokalnoj sceni, dio članova Instituta je uključen u stalnu popularizaciju znanosti u okviru Kozmološkog centra u Križevcima, odnosno kroz projekte SPARK i Future Hubkoji su upravo primarno namijenjeni mladima. Naša je vizija da Institut ne smije biti zatvoren u samoga sebe i svoje teme istraživanja, već što više uključen u zajednicu.
Lokalnu zajednicu uvijek najviše zanima ono pitanje ‘a što mi imamo od toga’. Pa onda, što lokalna zajednica ima od osnivanja ovakvog jednog Instituta?
Da bi se to uvidjelo treba uočiti da je Institut po svojoj prirodi djelovanje orijentiran nacionalno i međunarodno – istraživanjima koja uključuju suradnju s međunarodnim stručnjacima, objavom radova i publikacija i tako dalje, a fizički je smješten u okvire lokalne zajednice. Stoga je njegovo postojanje upravo mogućnost za lokalnu zajednicu da se upiše na širu znanstvenu i misaonu kartu ove zemlje i Europe. Mislim da nikako nije zanemarivo za jednu malu sredinu da postane mjesto stalnih znanstvenih istraživanja, a time i održavanja stručnih skupova i mjesto susreta znanstvenika. Uz to, postojanje Instituta ovog tipa omogućava stalno educiranje šire javnosti o rezultatima suvremene znanosti, kao i uvođenje mladih u znanost, filozofiju i istraživanja – a to su sve stvari koje većini nisu dostupne niti u najvećim gradovima. Zapravo, mislim da se budućnost i oslobađanje od marginalnosti malih lokalnih zajednica sastoji upravo u razvijanju znanstvenih i umjetničkih inicijativa, koje razvijaju duh i upravo ostvaruju ideju zajednice kao cjeline, a što zapravo zahtijeva relativno malo financijskih ulaganja.
