Koprivničanac Dario Hrupec docent je fizike na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, gdje predaje Znanost u svakodnevnom životu, Linux za fizičare, Uvod u astročestičnu fiziku, Fiziku, Računalnu fiziku, Specijalnu i opću teoriju relativnosti te Uvod u astronomiju i astrofiziku, piše u njegovoj bogatoj biografiji.
Znanstveni mu interesi, kako kaže uključuju: astročestičnu fiziku, visokoenergijsku gama-astronomiju, Čerenkovljeve teleskope i numeričke simulacije. Za mnoge od nas „svemirski pojmovi”. Autor je niza znanstveno-popularizacijskih članaka, popularizacijskih knjiga iz fizike i astronomije te udžbenika fizike. Također je prevoditelj, stručni redaktor i recenzent znanstvenih knjiga, predavač i organizator niza javnih predavanja.
Za Glas Podravine i Prigorja razgovarali smo i o svemiru, ali i o našem „zemaljskom svemiru” i raznim temama i problemima s kojima se susrećemo.
Dr. sc. Dario Hrupec jedan je od mnogih Koprivničanaca koji su ostavili utjecaja u svojim područjima djelovanja izvan svog rodnog grada. Što dr. Hrupec radi danas i koliko često ga možemo vidjeti u rodnoj Koprivnici? Kad vam netko kaže Koprivnica, što vam prvo – onako, nostalgično – padne na pamet?
– U Koprivnicu dolazim često, iz obiteljskih razloga. Nostalgičan inače nisam, međutim ako tražite neku sentimentalnu misao vezanu uz minula vremena u Koprivnici, evo je: lijepi vrt iza kuće u Basaričekovoj ulici gdje su rasla moja djeca.
To što se nuklearni sukob još nije dogodio ništa ne dokazuje. Mač nad glavom visi nam stalno. Osobno ne vjerujem u mudrost političara i vojskovođa – ističe ovaj priznati znanstvenik
Iza vas, ali i pred vama je mnogo znanstveno-istraživačkih projekata. Na čemu trenutno radite i kako to ukratko opisati nama laicima? I zašto baš to?
– Područje kojim se bavim je astročestična fizika. To je spoj astrofizike, kozmologije i fizike čestica. Astročestična fizika traži odgovore na temeljna pitanja o funkcioniranju svemira, usmjerena je uglavnom na daleke i egzotične kozmičke objekte poput supermasivnih crnih rupa, a informacije joj donose razni glasnici iz svemira: fotoni, astrofizički neutrini, gravitacijski valovi, kozmičko zračenje. Jedno od podpodručja astročestične fizike, u koje sam konkretnije uključen, je visokoenergijska gama-astronomija. To je relativno nova grana astronomije koja koristi posebne teleskope, nazivamo ih Čerenkovljevi teleskopi, za opažanje fotona vrlo visokih energija iz raznih kozmičkih izvora. Takvi se teleskopi nalaze na samo tri mjesta u svijetu, jedno od njih je opservatorij Roque de los Muchachos na kanarskom otoku La Palmi. Tamo odlazim na opažanja već 20 godina. I dio ovog ljeta proveo sam tamo kao voditelj opažačke smjene teleskopa MAGIC. Zašto astročestična fizika? Neposredno nakon studija počeo sam raditi u jednom manje atraktivnom području fizike, tamo gdje je u tom času bilo mogućnosti za posao. Kasnije se, srećom, pružila bolja prilika. Prepoznao sam šansu i uskočio u taj vlak.
U vašem Ažuriranom svemiru pišete o raznim temama, pa i o tome jesmo li sami u svemiru? Pa, jesmo li? Bi li eventualna pojava vanzemaljskih bića bila jako loša po nas s obzirom na njihovu razinu evolucije i tehnologiju?
– Često me to ljudi pitaju i obično se razočaraju odgovorom. Zasad još ne znamo jesmo li sami. Zadnjih 30 godina jako je napredovalo istraživanje ekstrasolarnih planeta. Prije 1990. godine ekstrasolarni planeti bili su samo hipoteza, danas ih znamo više od 5500. Neki od njih su vrlo slični Zemlji. Teleskop James Webb istražit će sastave atmosfera pojedinih egzoplaneta i moguće je da nađe prve znakove izvanzemaljskog života. No, razvoj života ne mora voditi razvoju civilizacije. Moguće da svemir buja životom, ali čovječanstvo svejedno ne nađe izvanzemaljce s kojima bi moglo komunicirati. Možda i bolje, s obzirom da nam povijest pokazuje da susret civilizacija koje su na različitom stupnju razvoja redovito završava pogubno za one na nižem stupnju. Moguće odgovore na pitanje zašto još nismo našli izvanzemaljce, ili zašto oni nisu našli nas, dobro je obradio Stephen Webb u knjizi Ako u svemiru nismo sami, gdje su vanzemaljci? (Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2014).
U Koprivnici djeluje i Astronomsko društvo, čiji ste član, grupa entuzijasta trudi se već gotovo tri desetljeća održati Društvo na životu, ali i promovirati „svemirsku“ tematiku. Kako danas, i na koji način zainteresirati mlade da se ne „boje pogledati gore i postavljati pitanja“?
– Treba ih poticati da postavljaju pitanja i traže odgovore. Djeca to u nekoj fazi prirodno počnu raditi. A njihova okolina onda taj žar može razbuktati ili ga može ugasiti. Najčešće ga ugasi. Nije lako stalno sve propitivati. Lakše je pomiriti se gotovim odgovorima. Lakše je vjerovati nego sumnjati. Uostalom, društvo preferira vjernike, a ne skeptike.
Znanost i vjera često se sukobljavaju, ali i isprepliću. Mnogi znanstvenici javno priznaju svoju vjeru u nadnaravno. Je li to spojivo? I jedno filozofsko, zašto je teret dokazivanja uvijek na onome tko kaže, da vjerujem u „boga“! Može li se postaviti pitanje na način „Ajde ti dokaži da ‘bog’ ne postoji!“?
– Pitanje dokaza u ovom je kontekstu posve neprimjereno. Dokaz, kao postupak kojim se utvrđuje istinitost neke tvrdnje, primjeren je u matematici (te u deduktivnoj i matematičkoj logici). Nije primjeren čak ni u prirodnim znanostima. Znanstvena metoda, kojom se u prirodnim znanostima dolazi do pouzdanog znanja, kreće od pretpostavki koje onda, na temelju eksperimenata ili opažanja, opovrgava ili potvrđuje. Ali ni bezbroj potvrda nije dokaz. Nema dokaza. Na temelju brojnih potvrda tvrdnje je samo privremeno prihvaćaju. Dok se, na temelju novih činjenica, ne opovrgnu. Tako prirodna znanost teži k istini (slaganju činjenica s tvrdnjama), a ne daje konačnu istinu. Uvijek je otvorena za nova propitivanja. Nadalje, priroda znanost se, po definiciji, bavi prirodnim pojavama. Nadnaravno ili natprirodno nije u njezinoj domeni. Zato sam svoju prvu knjigu nazvao Protiv nadnaravnog (Zagreb, Kruzak, 2016). Naizgled provokativan naslov, a zapravo trivijalna stvar: prirodna znanost bavi se prirodnim pojavama. Ono što je možda manje poznato je metafizička pretpostavka na kojoj prirodna znanost počiva: sve pojave su prirodne pojave. A što se vjere u nadnaravno tiče, vjerovati znači „smatrati što istinitim ne tražeći dokaz”. To je definicija. Pa onda je apsurdno govoriti o dokazima. Vjera isključuje dokaz.
A, kako vi osobno gledate na to?
– Meni je osobno vjera u nadnaravno nespojiva sa znanstvenim pogledom na svijet. Tih znanstvenika koji javno ističu svoju vjeru u nadnaravno nema baš tako puno kao što se čini. Jako su glasni pa se stječe dojam da ih je puno. A glasni su, rekao bih, zato što ih nešto očito muči. Psiholozi to zovu kognitivnom disonancom. To je unutrašnja nedosljednost koja čovjeka tjera da nešto poduzima, da nešto nekome „dokazuje” kako bi smanjio nelagodu. Iz tog razloga skupove na temu vjere i znanosti ili debate između vjernika i nevjernika uvijek, bez iznimke, potiču znanstvenici vjernici. O tome sad pišem zato što ste me pitali, ali na svoju inicijativu to ne bih radio. Kao što je Krleža jednom rekao (navodim otprilike, ne citiram): dosadno je to, prerasli smo ta pitanja.
Moramo pitati i to, s obzirom da ste u obrazovnom sustavu. Vidite li vi razliku u generacijama, njihovim interesima i želji za znanjem? Je li naš obrazovni sustav, kakav jest, ograničavajući ili ipak ima alate za poticanje na izvrsnost? Ili, je još uvijek bolje sreću potražiti vani?
– Razlike u generacijama uvijek se vide kad se sustav vrijednosti u društvu mijenja. To se naravno odražava na sve ljude, pogotovo na većinu, na one koji nisu individualci. „Poticanje na izvrsnost” je jedna fraza iza koje se krije interes društva da formira pojedince s onim vještinama koje tržište traži. Školovanje kroz institucije, i kod nas i vani, teži stvaranju podobnih. Oni kojima se to ne sviđa mogu težište staviti na samostalno obrazovanje. U tom smislu Mark Twain je rekao: „Nikad nisam dopustio da mi školovanje utječe na obrazovanje”.
Javnost je nestrpljivo čekala Oppenheimera od Nolana. Kritičari su manje, više složni da se radi o odličnom uratku. Jeste li ga gledali, jeste li zadovoljni ili razočarani s obzirom na tematiku?
– Nisam još gledao taj film.
O filmu, dakle nećemo, no što mislite o toj tematici, a vezano je i uz rat u Ukrajini – nije li upravo strah od posljedica ono što je možda glavna kočnica eventualnog nuklearnog sukoba? Jesmo li, unatoč našoj destruktivnoj prirodi ipak naučili nešto iz povijesti? Koliko je po vama ozbiljna stalna prijetnja od takve odmazde?
– Bojim se da ništa iz povijesti nismo naučili. Svaki rat je zlo. Ljudska glupost je neizmjerna. To što se nuklearni sukob još nije dogodio ništa ne dokazuje. Mač nad glavom visi nam stalno. Osobno ne vjerujem u mudrost političara i vojskovođa.
Hrupec: Muska ne pokreće ljubav za znanošću nego novac i taština
Vratimo se malo vašoj struci. Bezos, Branson i Musk iz vašeg kuta – radi li se o pozitivnim ili negativnim likovima s obzirom na način ulaganja u „svemirske“ projekte? Postoji li uopće kakva unisona, a pričamo o državnim politikama pa i NASA-i, agenda što se tiče našeg daljnjeg otkrivanja svemira, zaštite od nevidljivih asteroida i sl…?
– O Bezosu i Bransonu malo znam pa neću komentirati. Elon Musk mi je nešto poznatiji zahvaljujući biografiji koju je napisao Ashlee Vance (Zagreb, Mate, 2019) te predavanjima mojeg kolege Ante Radonića, dobrog poznavatelja razvoja svemirske tehnike. Mnogo toga što je Musk ostvario je zadivljujuće. Moguće je da upravo on dovede prve ljude na Mars. No, ono što Muska pokreće nije ljubav prema znanosti nego novac i taština. Stoga, meni osobno, on nije pozitivan lik.
Na kraju, gdje se vidite u mirovini i što ćete raditi? Hoćete li nam se vratiti?
– Ne znam. Ne razmišljam o povratku. Ako mirovinu dočekam nadam se da ću raditi što radim i sada: čitati, pisati, učiti i družiti se s ljudima koji su mi dragi.
FOTO Marko Posavec / Astronomsko društvo
