Čitanje je pitanje identiteta, da više čitamo bili bismo znatno drugačija zemlja

  • Pisanje je posebno. Postojiš istodobno u dva prostora, često i vremena. Pa i kad staneš i vratiš se u svoju sobu ili dnevni boravak, ostaneš još dijelom u tom drugom svijetu. Ali, sad već mitologiziram…

Književnik Marko Gregur u posljednjih je nekoliko godina postao jedno od čitanijih i nagrađivanijih domaćih književnih imena, a njegov posljednji roman Šalaporte trenutno je i jedna od najprodavanijih hrvatskih knjiga za odrasle. Ipak, Hrvati i dalje premalo čitaju, a financijski je život pisca koji se ne bavi drugim zanimanjima još uvijek nesiguran, no to ne znači da bi se od knjige trebalo odustati. Gregur zato ne samo da ne odustaje, nego je odlučio raditi još i više pa kad ne piše, uređuje ili organizira književna događanja poput ovogodišnje jubilarne 30. Galovićeve jeseni, a više o svemu otkriva u razgovoru…


Roman Šalaporte objavljen je u ožujku, a u međuvremenu ste ga predstavili publici diljem Hrvatske. Kakvi su zasad odjeci romana kod publike?
Zadovoljan sam. Vidim da se dosta posuđuje po knjižnicama, a što se tiče knjižnica, odnosno kupovine knjiga iz proračuna Ministarstva kulture i medija, Šalaporte su najprodavanija hrvatska knjiga za odrasle, sveukupno na 15 mjestu, iza čega slijede Karakašev Potop pa roman Marine Šur Puhlovski. Čitatelji se javljaju, a puno i predstavljam knjigu, osim u Koprivnici i Zagrebu, bio sam među ostalim u Poreču, Osijeku, na Korčuli, Čakovcu, Samoboru, Ogulinu, Splitu… Još je dosta toga dogovoreno, uključujući i jedno predstavljanje za sljedeće ljeto, u Dubrovniku.

U novom sam romanu odselio na otok, ali sigurno je da se u sljedećim knjigama vraćam u Koprivnicu i Podravinu

Prate li ti odjeci kritiku? Pročitao sam negdje kako ste odlučili ne komentirati kritike pa je li vam onda to uopće i važno?
Prate, i važno je da se o knjizi piše jer tako čitatelji čuju za knjigu. Važno mi je, iz kritike se često može nešto naučiti, a to što sam rekao da ne komentiram ne znači da mi nije važno, nego mi se čini besmislenim. Linija autor-knjiga-kritika treba biti jednosmjerna. Napisao si, netko je to pročitao i vidio na svoj način i nema mi gore nego kad autor krene pojašnjavati kritičaru što je htio reći. Pisanjem kažeš, ili barem pokušavaš, nešto reći na određeni način, a komentiranje kritike je dekodiranje kodiranog.

U jednom ste trenutku bili poznati kao ‘pisac Koprivnice’ ili, možda preciznije, netko tko piše o Koprivnici u Koprivnici. U novom romanu selite na otok. Koliko je teško pisati o podneblju koje nam nije toliko blisko?
Odselio sam na otok jer mi je kod početne ideje bila potrebna jako zatvorena sredina. Ipak, i u ovoj knjizi ima Koprivnice i okolice, jer sam si u zadatak dao opisivati grad i ljude, koliko je moguće. Sigurno je da se u sljedećim knjigama vraćam u Koprivnicu i Podravinu.

Galovićevo je ime i ostavština jedno od važnijih točaka našeg kulturnog identiteta, a istoimena književna nagrada na putu je da postane jedna od najizdašnijih u Hrvatskoj

Čini mi se kako su književnici i danas široj javnosti svojevrsni predmet ‘mitologije’. Pa kako izgleda jedan običan radni dan jednog ‘običnog’ književnika?
Kako kojeg jer pisci se uz pisanje bave raznim zanimanjima. Mitologija postoji, ali ja joj nisam sklon. Proza, romani, rad su na duge staze. Jasno, često krenem pisati jer mi nešto padne na pamet pa ostavim sve drugo, ali još češće sam gotov sa svime pa sjednem s idejom da ću pisati. Ipak, pisanje je posebno. Postojiš istodobno u dva prostora, često i vremena. Jučer sam, kao dio istraživanja i pripreme za pisanje, pratio recimo tok rijeke Tamiš i Begejem plovio uzvodno, do rumunjskih Karpata, do Poiane Rusce, čitao o Bečkereku i Jaša Tomiću, i zamišljao kako je sve to moglo biti 30-ih godina, kad je tamo bio Žarko Dolinar. Pa sam gledao srpsko-rumunjsku granicu i tražio članke o razgraničenju nakon Prvog svjetskog rata te onda krenuo pisati – ima u tome nečeg magičnog. Pa i kad staneš i vratiš se u svoju sobu ili dnevni boravak, ostaneš još dijelom u tom drugom svijetu. Ali, sad već mitologiziram…


Već je nekoliko puta bilo govora o tome može li se u Hrvatskoj živjeti od knjige ili dapače od bilo kakvog kreativnog rada. Možete li vi?
Zapravo bih posljednjih godina i mogao, u smislu da bih preživio, sa svime što radim, dakle pisanjem za novine i časopise, uređivanjem, organizacijom književnih događanja, predstavljanjima, stipendijama, ali to je prilično nesiguran život.

Pomaže li država i kako književnicima i umjetnicima?
Država prilično pomaže, odnosno Ministarstvo kulture i medija. Primjerice, ako govorimo o knjizi, pisac može dobiti stipendiju, godišnju, polugodišnju ili tromjesečnu, koja iznosi tisuću eura neto mjesečno. U 2023. dodijeljeno je sedamdesetak takvih stipendija. Ja sam, primjerice, za Šalaporte dobio polugodišnju stipendiju. Zatim, kad je rukopis gotov izdavač ga prijavljuje na natječaj ministarstva kulture na natječaj za potporu za objavljivanje knjige, za što po naslovu dobije 1 300 do 2 000 eura. Kad je knjiga gotova, ministarstvo je otkupljuje za narodne knjižnice. Ovaj je model promijenjen ove godine, pa knjižnice naručuju same i vidjet ćemo kako će biti, ali do sad je ministarstvo na ovaj način otkupljivalo preko 800 naslova godišnje. Tu su i stimulacije za najbolja književna ostvarenja u prethodnoj godini. Ovo je novijeg datuma i dodjeljuje se do dvadeset stipendija za autore i deset za prevoditelje, a stimulacija iznosi 2 000 eura. Ja sam je dobio za Vošickog. Za vrijeme covida bilo je i nekih posebnih potpora za samostalne umjetnike, a moguće sam još nešto zaboravio… Sve je to dakako malo u odnosu na neke druge umjetnosti, poput fima ili izvedbenih umjetnosti jer pisac nema svoju instituciju, nego je uvijek sam.

Hrvati u prosjeku najviše čitaju u vrijeme našeg najvećeg sajma knjiga gdje se knjige više kupuju po metru, a manje iz drugih čitalačkih pobuda. Mislite li da Hrvati čitaju premalo? Zašto se uopće stalno govori o tome da se premalo čita i je li to uopće točno?
Nisam siguran da se kupuju po metru, vidim brojne ljude s popisima, samo mislim da ljudi ciljano čekaju sajam jer tada mogu puno jeftinije nabaviti knjigu. A ako ljudi i kupe knjigu jer ih ponese atmosfera pa je i ne pročitaju, opet dobro. Čita se premalo, to sigurno, jer da se čita više bili bi malo drugačija zemlja. Čitanje je pitanje osobne mentalne higijene, pa i identiteta. Canetti kaže da najbolja definicija zavičaja jest knjižnica, kao što je i kućna biblioteka osobna karta iz koje se puno može iščitati.
Drugdje se, čini mi se, više čita. Gledam po plaži ljude koji čitaju, knjige su uglavnom na stranim jezicima – slovenski, njemački, engleski… Na Islandu recimo imaju tradiciju, koja potječe s kraja Drugog svjetskog rata da na Badnjak daruju knjige pa se čita duboko u božićnu noć. S tim u vezi, Islandsko udruženje nakladnika, u državi s manje od 375 tisuća stanovnika, tiska katalog u 100 tisuća primjeraka koji šalje kućanstvima da izaberu knjige i baš je knjiga najčešći božićni poklon. Nekad sam čitao o njihovim nakladama i ako se ne varam najprodavanija knjiga prodana je u više primjeraka nego što ima stanovnika, ili tu negdje. Ili, da ostanem na brojkama – u Češkoj se bestseleri prodaju u nakladama i po 300 000 tisuća. Za usporedbu, prosječna hrvatska naklada je 300 primjeraka, što se uglavnom ne proda, a bestseler je ako prodaš nekoliko tisuća primjeraka. Manja smo zemlja, ali kad se broj stanovnika podijeli s nakladom, puno smo slabiji.

Može li i treba li zapravo danas netko nekome zabraniti da piše i objavljuje? Tko je tu arbitrar ukusa i kvalitete?
Trebalo bi narediti ljudima da čitaju, a ne braniti da pišu. Prije svega, pokazalo se, znamo, da zabrane ne samo da nisu postigle učinak, nego su postigle kontraefekt i knjige koje se htjelo učiniti nevidljivim samo učinilo vidljivijim. Uzmimo Salmana Rushdiea – siguran sam da bi manje ljudi znalo za njega da na njega nije bačena fetva. Odnosno, ovako ga sigurno zna puno ljudi koji nikad nisu čitali njegove knjige. S druge strane, arbitara kvalitete i ukusa mora biti. To su prije svega nakladnici i urednici pa kritičari, teoretičari književnosti koji podučavaju studente i slično. Ali, svatko uvijek mora imati slobodu da vlastito djelo objavi, što se uostalom uvijek i može, kao samizdat.


Ove godine se održava jubilarna 30. Galovićeva jesen. Čini mi se da popis ovogodišnjih sudionika zaista predstavlja kremu domaće književnosti.
Ideja je bila da uz okruglu obljetnicu okupimo nekoliko bivših dobitnika tako da ćemo ih imati petero – Pavla Pavličića, Evelinu Rudan, Kristiana Novaka, Zorana Ferića i Moniku Herceg. Uz njih sudjeluju Julijana Matanović, Miro Gavran, Zlatko Krilić, Zoran Maljković, Tomislav Zagoda te Alma i Irena Pongrašić. Sretni smo kad možemo ponuditi i vrhunsku umjetnost Koprivnice i Podravine pa ćemo tako ove godine predstaviti knjige Vlaste Delimar i Marija Kolara.

Što nas sve očekuje na ove jeseni ‘na Galoviću’?
Osim okupljanja dobitnika i drugih ponajboljih hrvatskih autorica i autora, istaknuo bih slikovnicu Fran, koja je Galovićeva biografija. Tu smo se zapravo uključili u niz koji radi naš kolega i prijatelj Tomislav Zagoda, u kojem je među ostalim objavio biografije Gundulića, Marulića, Matoša, Krleže, Brlić-Mažuranić… Zamolio sam ga da u okviru Galovićeve jeseni objavimo i Galovića i hvala mu što je prihvatio. Zagoda je i autor ilustracija, tekst je napisao Mario Kolar, a ja sam je uredio. Pokušavamo kad god je moguće iznijeti Galovića u novi medij ili ga kroz knjigu osvježiti. Tako smo jedne godine imali predstavu prema njegovoj drami Pred smrt, oslikali smo zid u knjižnici, napravili dva murala iza gradske uprave, objavili knjigu izabranih djela s opsežnim Kolarovim pogovorom, a slikovnica je nastavak te priče. Istaknuo bih i povećanje iznosa nagrade, što mi je jedan od najvažnijih ciljeva otkako sam preuzeo organizaciju festivala. Prošle godine uspjeli smo nagradu podignuti s 10 na 15 tisuća kuna, a ove godine digli smo je na 4 tisuće eura, odnosno 100 posto, zahvaljujući Ministarstvu kulture i medija, Gradu Koprivnici u Županiji, ali i Podravki. Ovo je važno jer nagrada se prepoznaje po onima koji su je dobili, ali njenom pozicioniranju itekako doprinosi i financijski dio. Tako smo se i iznosom nagrade stavili u red s nekim drugim nagradama, poput Gjalskog, a u dogovoru s Gradom vjerujem da će nagrada sljedeće godine iznositi 5 tisuća eura, čime bi Galović postao šesta po redu najizdašnija hrvatska nagrada, iza nagrade VBZ-a, Frica, T-portala, Stipana Bilića Prcića koju dodjeljuje HAZU-u i državne nagrade Vladimir Nazor.

Koja je budućnost Galovićeve jeseni?
Nadam se da će se manifestacija razvijati i rasti i institucionalizirati, o čemu smo već razgovarali s Gradom i naišli na razumijevanje i slično viđenje narednih Galovića u organizacijskom smislu. Manifestacije je postala nacionalna ne samo po nagradi Galović na koju se prijavljuju svi najvažniji autori i autorice, već i po natječaju Mali Galović za učenike osnovnih i srednjih škola, što nam je posebno važno. Naime, ovaj je natječaj nekad bio lokalnog karaktera pa smo ga proširili na čitavu Hrvatsku kako bi djeca širom zemlje makar posredno čula za Galovića i naučila nešto o njemu. Ove godine dobili smo radove iz tridesetak gradova i mjesta, poput Vrgorca, Velike Gorice, Rijeke, Zagreba, Osijeka, Kravarskog, Vinkovaca, Umaga, Sinja…

Je li Fran Galović općenito dovoljno ‘iskorišten’ kao jedno od najprepoznatljivijih suvremenih kulturnih obilježja Koprivnice i ovoga kraja?
Galovićevo je ime i ostavština jedno od važnijih točaka našeg kulturnog identiteta i sigurno je da ima još prostora za njegovo pozicioniranje. Što se festivala i njegove uloge u tom dijelu tiče, puno bi se dobilo dodatnim povisivanjem iznosa nagrade. S 8 tisuća postalo bi treća najviša nagrada, s 15 bi se izjednačili s VBZ-ovom na prvom mjestu. S 20 tisuća postali bi najizdašnija hrvatska književna nagrada, pa iako se to može činiti puno, povrat tog ulaganja bio bi višestruk, a zapravo i nije riječ o tako velikim sredstvima kad se govori o proračunu grada. Postali bi prepoznati kao grad kulture, povećala bi se medijska vidljivost i tako dalje…

RAZGOVARAO I FOTOGRAFIRAO: IVAN GROBENSKI

Vezani članci

Najčitanije