Iako smo u prošloj kolumni mnogo pažnje posvetili sandalama, najranije su cipele imale konstrukciju mokasina, izrađenih od meke kože, bez potpetica i izvorno bez tvrda đona. Ime dolazi iz jezika algokinskih naroda Sjeverne Amerike. Slične su se cipele od neštavljene* kože nosile i u Mezopotamiji prije 3500 godina, a moderna verzija mokasinki postaje popularna u drugoj polovici 20. st.
Etruščani su već koristili vezice, a njihove su cipele imale i podignut vrh za prste. Rimljani su pak razvili obućarske cehove, nudeći drukčije proizvode za različite slojeve, te za muškarce i žene (patriciji bi npr. nosili vezice od srebrnih i zlatnih niti!), a zaslužni su i za razlikovanje lijeve od desne cipele.
U srednjemu je vijeku dodana kopča za cipele, započelo se sa standardizacijom veličina i kompleksnijim tretiranjem kože. U 14. stoljeću u europsku modu ulaze dugi šiljati vrhovi cipela, nalik mrkvi, u Engleskoj poznati kao crakows, prema poljskome gradu Krakowu, gdje je ta moda navodno započela. Poznate su bile i kao poulaine (fr. ‘poljske [cipele]’). Vrhovi krakovskih cipela bili su dugi i do 18cm, često i uvijeni, što ih je činilo krajnje nepraktičnima pa time statusnim simbolom jer su onemogućavale obavljanje bilo kakva fizičkog rada, što je signaliziralo pripadnost plemstvu (koje ne mora raditi!). Njihova se popularnost u jednome trenutku otela kontroli te im se u više navrata zakonski pokušavalo ograničiti duljinu, koja je vjerojatno imala i falusne konotacije.
Tek će krajem 15. st. u Europi izdužene vrhove zamijeniti obli, koji će se u 16. st. u muškaraca širiti u oblik pačje noge. Ženske su cipele, zanimljivo, kroz svo to vrijeme ‘normalnije’ jer su ih pokrivale duge i široke haljine, pa se nisu trebale isticati. S vremenom se uvode i novi materijali, poput svile i baršuna.
U 17. st. popularne su čizme. U hrvatski ta riječ dolazi iz turskoga, a daje brojna izvorno obrtnička prezimena od Čizmara i Čizmaka preko Čizmešija do Čizmića. Iako povijest čizama seže daleko u prošlost (vidljivo iz španjolskih pećinskih crteža iz 16. st. pr. Kr.), ranije su se bile koristile prvenstveno za zaštitu od oštre zime te kao izdržljiva obuća vojnika, a u urešenoj verziji i aristokracije (budući da s razvojem društva koža postaje skupa). Za vrijeme spomenutih luckastih modnih inovacija, čizme ostaju preferirana obuća vojnika i plemićke konjice, odakle će se raširiti i u civilnu modu. Zato obuća 17. st. ima povišene pete i naglašene kopče. Zanimljivo je da se jahaćim čizmama katkada obod mogao spustiti, kao u čizmama s preklopom koje vežemo uz gusare. Čizme su ostale i simbol vojne te ine grube vlasti, kao kada govorimo o životu ‘pod okupatorskom čizmom’.
S razvojem industrije od druge polovice 18. st. dolazi do serijske proizvodnje cipela, koje time postaju jeftinije i dostupnije. Do tada se proizvode ručno, a o važnosti toga zanata govori i obilje sinonima u hrvatskome. Postolar popravlja postole ‘cipele’ ( A što će nam toliko riječi za isto? Pa nije svaka čizma za svaku nogu!
*Štavljenje je proces pripreme sirove kože za obrađivanje, potapanjem u obično kiselu otopinu, a dolazi od prasl. *ščava ‘sok, kiselina’ (izvora i kajkavskoga ščava ‘napoj’). Od turske riječi za štavljenu kožu gön dolazi nam đon ‘poplat’.
