Čizma glavu čuva

  • Čini se, stoga, da su odlučujuću ulogu odigrala dva istovremena događaja – dolazak nove ljudske vrste u Euroaziju te znatno zahlađenje u razdoblju koje obično zovemo ledeno doba.

Pred neku je noć Sveti Nikola svijetom šetao, puneći dječje čizmice i cipelice. O tradiciji darivanja i živopisnim agilnim starčićima više neki drugi puta, a danas zavirimo u čizmu.
Evolucijski gledano, obuća je relativno nedavan izum. Smatra se, na osnovi arheoloških istraživanja, ali i promjena u strukturi kostiju stopala, da je Homo sapiens počeo koristiti obuću prije nekih 50 000 godina. Za usporedbu, još se Homo erectus služio vatrom – prije možda i više od milijun godina, a odjeću je Homo neandertalis nosio prije više stotina tisuća godina.
Budući da je našim precima očito bilo sasvim ugodno kretati se bosonogima iz milenija u milenij, možemo se zapitati kako je uopće došlo do promjene. Odgovori koji se isprva nameću možda i nisu najbolje objašnjenje. Pomislio bi čovjek tako da su u nekome trenutku rani ljudi počeli više putovati, odmaknuvši se od relativnom mekih stepa na grublji i hladniji teren. Ipak, ta se migracija zbila već znatno ranije, tako da nalazimo dokaze ljudske aktivnosti na Euroazijskome kontinentu prije 700 000 godina. Čini se, stoga, da su odlučujuću ulogu odigrala dva istovremena događaja – dolazak nove ljudske vrste u Euroaziju, izuzetno kreativne i vješte u izradi oruđa (pomenuti Homo sapiens) te znatno zahlađenje u razdoblju koje obično zovemo ledeno doba.
Tako, iz prijeke nužde, nastaje prva obuća, vjerojatno omatanjem kože i krzna oko stopala, a pred nekih 40 000 godina dobiva i pravi tvrdi đon. Budući da se ne radi o o posebno otpornome materijalu, nije iznenađujuće da najstariji očuvan primjer rane obuće seže u prošlost tek 9 000 godina. Radi se o paru sandala pronađenih na području Kalifornije, do kamo su naši skitajući preci u međuvremenu bili dospjeli.
Kad smo kod sandala, tu imamo malu jezičnu zavrzlamu. I staro-francuski sandale i srednjovjekovni latinski sandalum dolaze od latinskoga sandalium, što pak potječe od grčkoga sandalion, umanjenice od sandalon, riječi i za tip obuće i za ribe plosnatice (kao list ili iverak). Izvor za grčku riječ nije pouzdano utvrđen (spominje se perzijski), ali je uočljiva sličnost s turskim sandal, od arapskoga ṣandäl ‘sandalovina’ (koje je također moglo doći iz perzijskoga te sezati sve do sanskrtskoga čandana). Problem leži u tome što riječ za sandalovinu dolazi u Europu tek negdje u 14./15. st., a uz to se radi o ni manje ni više nego najskupljemu drvu, izvoru cijenjenoga mirisnog ulja, koje se koristi u proizvodnji parfema, sapuna i eteričnih ulja, a često i u obredne svrhe, tako da se od njega sasvim sigurno ne bi izrađivale sandale.
Spomenute se plosnatice, uzgred, na engleskome nazivaju sole, isto kao ‘taban’, a riječ potječe iz starofrancuskoga sole, što vuče porijeklo od latinskoga solea ‘sandala; plosnatica’ iz solum ‘dno’. Metafora s ribom je jasna, ali zanimljivo je da smo došli do druge latinske riječi za sandalu. Solea je bila vrlo jednostavna rimska sandala, slična onome što danas nazivamo natikača, uglavnom za kućnu upotrebu, dok bi sandalium izgledala bliže onome što zovemo rimljanke. Treća je pak vrsta sandale caliga bila namijenjena vojnicima, a izdržljivošću je bila sličnija čizmi, pa je đon bio pojačan zakovicama. Ozloglašeni rimski car Gaj Kaligula dobio je taj simpatični nadimak (caligula ‘čizmica’) kada je kao maleni sin generala Germanicusa nosio minijaturnu verziju vojne opreme.
Uz sandale, Rimljani su nosili kožne cipele calcei i svojevrsne lagane papuče socci, slične mokasinama, koje će kasnije dati engleski socks, njem. Socke pa hrvatski sokne. A o mokasinama, cipelama i čizmama više u sljedećoj kolumni.


Vezani članci

Najčitanije