Kada astronomi traže život na dalekim planetima, prvo što provjeravaju jest postojanje vode. Metodom spektroskopije (<grč. skopein „gledati, proučavati” + lat. spectrum „pojava, slika”, od 17. st. u smislu „spektar: razložene boje vidljive svjetlosti”) može se utvrditi čak i je li voda na nekome planetu ikada postojala. Ako nije, prema svemu što trenutačno znamo, ne možemo tu očekivati niti život.
Voda je, naime, izvrsno otapalo zbog svoje polarnosti: iako je kao molekula neutralna, atomi vodika zadržavaju djelomično pozitivan, a kisik djelomično negativan naboj, čime lako privlače molekule otopljenih tvari. U nekima složenim organskim spojevima ponovno će do izražaja doći privlačno djelovanje vodika (koji se tako zove upravo prema vodi) iz jedne molekule prema drugoj, što zovemo vodikovom vezom. To su iste one veze koje stvaraju celulozu, a mi ih razbijamo kada cijepamo drva ili deremo papir. One su između ostaloga zaslužne za stvaranje slavnih dvostrukih spiralnih zavojnica molekule života: DNK.
Uz to, voda u relativno velikome rasponu temperatura ostaje u tekućemu agregatnom stanju (< lat. aggregatus „složena cjelina; sklop” < aggregare „gomilati”), što je opet bitno za topljivost, jer se otopljene tvari tako najlakše miješaju. U krutome je stanju kontakta među različitim tvarima premalo, dok su plinovitome stanju molekule uglavnom previše raspršene. Miješanje omogućava stvaranje sve kompleksnijih molekula, a upravo je tako nastao i život.
Ponovno zahvaljujući vodikovim vezama, voda je najgušća pri temperaturi od 4°C, što znači da kod smrzavanja toplija voda tone pa se život nastavlja u dubinama, a budući da je ledena površina najbliža sunčevim zrakama, prva će se otopiti. Dodatno, voda se lako transportira unutar biljaka čak i okomito, zahvaljujući površinskoj napetosti. Pojednostavljeno rečeno, molekule vode drže se zajedno pa ih je lakše povući u uske kapilare.
Budući da je voda osnova života, nije neobično da je moramo piti da bismo preživjeli. (U prosjeku bez vode možemo tek neka tri dana.) A zbog njene sveprisutnosti ni ne čudi da većina europskih jezika dijeli isti korijen riječi za vodu: proto-indoeuropski *wódr̥. Otuda sveslavenska voda, njemački Wasser, švedski watten, pa čak i keltski uisce/uisge. Romanski jezici imaju drugačiji, ali jednako star PIE korijen *hékʷeh, odakle lat. aqua.
Osim što vodu pijemo, u njoj možemo i plivati ili po njoj ploviti na splavi, a može nas i poplaviti. Očito je da su sve te riječi povezane, a pretpostavlja se da su izvedene iz PIE *plewo- „ploviti”. Promjena samoglasnika unutar riječi (pliv-, plov-, plav-) naziva se prijevojem, a ista je glasovna promjena odgovorna npr. za nepravilnu množinu imenica u njemačkome: Fluss–Flüsse „rijeka” ili nepravilne glagole u engleskome swim-swam-swum „plivati”. Svima je primjerima zajedničko da se radi o vrlo starim oblicima odnosno konceptima, koji su potom kroz jezike doživjeli određene značenjske pomake kroz srodne domene. Tako je swim vjerojatno povezan s velškim chwyf „kretnja” te litavskim sundyti „loviti”, dok je latinski pluvia „kiša” iz istoga korijena kao i prasl. plaviti.
Kad smo kod kiše, tu su južnoslavenski štokavski jezici pomalo usamljeni jer se riječ izvodi iz *kysja, vezano uz pridjev kiseo, dok je u većini drugih slavenskih jezika (uključujući i slovenski te kajkavske dijalekte hrvatskoga) u pitanju praslavenski korijen dъždь pa je onda recimo u poljskome deszcz, u slovenskome dež, nekima podravskim govorima dežđ itd.
Govoreći o kiši, što je previše, previše je. Nekad je vodu bolje ostaviti onoj žabi „kaj vu nje leži”.
