Kad se Siniša Hunjak toga dana probudio, nije pomislio na ništa neuobičajeno. Možda ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakav je jutarnji ritual Siniše Hunjaka, ali sigurno možemo pretpostaviti da je, na primjer, obavio higijenu, popio kavu, možda štogod pojeo, možda prije kave, možda poslije, možda čak i uz kavu, ne znamo, ali svakako nije pomišljao na ništa neuobičajeno. Obukao se, obuo i otišao kod doktora. Tamo se vjerojatno događalo što se već događa kod doktora – ostavio je zdravstvenu u onoj maloj drvenoj kutijici ispred vrata, sjedio, čekao, netko pored tebe kašlje kao da je već dugo mrtav, ali su mu zaboravili reći, sestra je vikala na nekoga prije njega i njemu je bilo neugodno, a onda je jednako tako vikala i na njega pa mu je opet bilo neugodno… Uglavnom, dok je Siniša Hunjak bio kod doktora, netko mu je srušio kuću, a kad se vratio od doktora i vidio da je kuća u kojoj je rođen srušena, toliko se šokirao da je umalo doživio srčani udar.
Hunjak u toj kući živi kao najmoprimac koji zbog bolesti nema radnu sposobnost, a o njemu brinu sestra i Centar za socijalnu skrb. Susjedi su, kažu, vidjeli neke bagere, radnike i kombi, ali ta se kuća trebala rušiti tek za četiri godine ne bi li se na istom mjestu mogla izraditi osnovna škola. Uključila se i policija koja je rekla da je izašla na teren, ali da nije zatekla radnike ili elemente prekršajnog ili kaznenog djela. Centar za socijalnu skrb će Hunjaku pronaći drugi smještaj, no i dalje ostaje nejasno tko su ljudi koji su bez najave došli i srušili kuću.
Osim možda da je netko srušio pogrešnu kuću jer je katarska čestica u pitanju podijeljena na nekoliko vlasnika, a iz susjedne se kuće prije tjedan dana iselila neka druga obitelj.
Strahove drugih ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali možemo biti prilično sigurni da se obični građani općenito ne boje toga da će netko doći i srušiti im kuću dok su oni kod doktora. Možda se boje minusa, iznenadnih nenajavljenih mjesečnih troškova, zubara, porasta cijena, HDZ-a ili nenaznačene naplate parkiranja, ali ne i nenajavljenog rušenja kuće. Siniša Hunjak je, dakle, naš Archibald Buttle kojeg su banalnom administrativnom greškom nakon što se muha zaglavila u teleprinteru, zamijenili za odmetnulog majstora grijanja i osumnjičenog terorista Archibalda Tuttlea u Terry Gilliamovom remek-djelu distopijske, zagađene, hiper-konzumerističke, prebirokratizirane totalitarijanske budućnosti – dakle prekjučer – Brazil. Došli su ‘bageri, radnici i kombi’ iz Central Services i srušili kuću jer nije bilo nikoga da ih pita imaju li 27B-6 formular.
I dok se mi možemo šaliti, uspoređujući slučaj nekog tamo običnog šustera Archibalda Tuttlea, pardon, Buttlea kojem su pripadnici antiterosrističke jedinice upali u stan kroz plafon dan uoči Božića, priveli ga pred suprugom i djetetom, a onda razvalili i drugi zid stana ne bi li izašli van, u kafkijanskom filmu starom 38 godina iz mašte jednog suludog redatelja opsjednutog tehnokracijom, birokracijom, hiper nadziranjem građana i korporativnošću disfunkionalnog industrijskog svijeta sa nekim tamo slučajem Siniše Hunjaka bez radne sposobnosti za kojeg brinu sestra i Centar za socijalnu skrb, a kojem su nenajavljeno srušili kuću dok je bio kod doktora, moramo se zapitati u čemu je zapravo razlika i zapjevušiti ‘Brazil, where hearts were entertaining June…’…
