U povodu obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje porazgovarali smo s Drinkom Križan (61), rođenom Vukovarkom koja je tamo zajedno s obitelji preživjela pakao. Drinka nam je otvorila dušu i ispričala što se sve zbivalo kobnog studenoga 1991. godine u Vukovaru.
Teški dani u Vukovaru
– Kada je krenuo rat više nismo mogli pobjeći iz grada. Suprug mi je bio na ratištu, ja sam radila jer nam je trebao novac i brinula o djeci. Bili su to teški dani, no nismo ni slutili da je to sve tek početak – ističe Drinka na početku našeg razgovora i dodaje kako joj je suprug 16. listopada bio ranjen i odvezen u bolnicu. Nakon što su ga tamo sanirali, ostao je u bolnici kao pokretni ranjenik koji je pomagao medicinskom osoblju bolnice pri trijaži ranjenika.
– Dana 17. studenoga kada se vidjelo da nemamo više nikakve šanse i da će Vukovar pasti, imao je pravo svoju obitelj dovesti u bolnicu kako bismo izašli iz Vukovara u konvoju s ranjenicima. Sjećam se kao da je jučer bilo. Bilo je jutro i mi smo bili u podrumu naše kuće, koja je bila nasuprot bolnice, kada je moj Drago došao po mene, kćerku (9) i sina (5) godina i odveo nas u bolnicu. Taj cijeli dan bili smo u hodniku bolnice gdje je bilo smješteno atomsko sklonište – prisjeća se Drinka i dodaje kako je navečer Drago dobio bijelu kutu jer je tako UNHACR zahtijevao kako bi se znalo tko su ranjenici, civili, a tko medicinsko osoblje.
Boravak u bolnici
– Tu istu večer svi smo smješteni u prostorije nekadašnjeg laboratorija i tu smo prenoćili. Ujutro oko sedam sati, Drago se morao javiti ponovno na dežurstvo jer se čuvala straža na vratima. Mi smo ostali dolje i čekali ga – ističe Drinka i dodaje kako su tada čuli neku gužvu po bolnici, a to je bilo kada su ravnateljicu bolnice Bosanac i svo medicinsko osoblje odvezli u vojarnu, kao, kaže, na informativni razgovor i da će se potom vratiti. No Drago se od tada više nikada nije vratio. Navodno, kako sumnja Drinka i po različitim pričama i dokumentarnim filmovima, Drago je najvjerovatnije završio na Ovčari.
– Još jedna sumnja da Drage više nema je i što se pravo medicinsko osoblje vratilo tog dana u bolnicu, a pokretni ranjenici nažalost ne. Je li završio na Ovčari, u logoru ili negdje treće, ne znam, ali sigurna sam da živ nije. Bio je on sportski tip i vrlo snalažljiv i da je u ono vrijeme preživio, pronašao bi on put do nas – naglašava Drinka koja je kasnije tog dana s djecom i mnoštvom drugih ljudi izbačena iz bolnice gdje je stojeći vani vidjela da dio ranjenika još odvoze na drugu stranu bolnice, odnosno iza bolnice gdje su ih ukrcavali u kamione i odvozili ih ko zna gdje.
Put prema Hrvatskoj
– Stalno su nam govorili: ‘Tko hoće u Hrvatsku na jednu stranu, a tko u Srbiju na drugu.’ Mi smo odabrali Hrvatsku jer je dogovor još u bolnici između mene, Drage, brata, šogorice i mojih roditelja bio da se svi nađemo u Zagrebu ako se raziđemo tijekom rata – priča nam Drinka koja se tada samo s djecom ukrcala u autobus koji ih je trebao odvesti u Hrvatsku. Važno je napomenuti i kako je sve u bolnici štitio UNPROFOR, odnosno Zaštitna snaga UN-a pa su oni tako i imali priliku birati u koju državu žele ići. Ukrcavši se u autobus krenuli su prema Srbiji, odnosno prema Negoslavcima, pravoslavnom selu.
– Zašto smo u Hrvatsku krenuli kroz Srbiju ne znam, ali nekako smo na kraju i stigli u Hrvatsku. No, put je trajao i više nego smo očekivali, zapravo nisam ni dan danas sigurna koliko nam je trebalo. Prvo stajalište bilo je u Srijemskoj Mitrovici gdje nam je ponuđeno da žene i djeca idu u dvoranu i tamo nas kao čeka smještaj i topli obrok – prisjeća se Drinka koja ipak tu nije izašla jer joj je medicinska sestra rekla neka ostane u autobusu i da su tu svi sigurni. Ranjenike su tu iskrcali, a ostatak autobusa odvezeno je prema vojarni Srijemske Mitrovice gdje su proveli dva dana.
– Cijelim putem smo slušali kako nas Hrvatska ne želi, da se nemamo kamo vratiti i to je stvarno bilo užasno za čuti, posebice jer nitko od nas nije znao gdje ćemo u konačnici završiti – priča Drinka i dodaje da, nakon što su konačno krenuli dalje, put ih je odveo do Bijelinje, grada u Bosni i Hercegovini gdje su ih dočekali hrvatski autobusi i gdje su prilikom iskrcavanja bili kamenovani. Srećom, Drinka i djeca nisu stradala, ali mnogi su itekako na svojoj koži osjetili srpsku mržnju prema Hrvatima.
Kamenovanje
– Ja sam u to vrijeme držala jedno dijete, a prijateljica drugo i čekali smo što će se dogoditi. U jednom trenutku čuli smo kako se vozači autobusa dovikuju ,Majstore jesi pun? Nisam. Nema veze, zatvaraj vrata i vozi jer ćete stradati’ – priča nam Drinka scene koje su joj se itekako urezale u pamćenje. Kasnije tog dana došli su do Đakova gdje su dobili hranu i piće i gdje su ih dočekali novinari s mnoštvom pitanja: ‘Gdje su vam muškarci? Što se događa?.
– Nakon što smo malo došli k sebi od bombardiranja s pitanjima, rečeno nam je da zapišemo koga se sve sjećamo da je bio s nama u bolnici u Vukovaru i da će onda oni pokrenuti potragu za njima. Potom su se ispričali i poslali nas dalje jer čekaju još nekoliko konvoja autobusa – kaže Drinka koja je u konačnici autobusom stigla do Đurđevca i pošto je od njene sestrične suprug bio tadašnji direktor hotela nazvala ih je, na što su joj rekli da nigdje ne ide, neka ostane u hotelu, a sestričin suprug će doći po njih.
Dolazak u Đurđevac
– Tako je i bilo. Kada su nas pokupili odveli su nas u Koprivnicu jer su tamo tada živjeli. Kod njih smo ostali šest mjeseci nakon čega sam dobila stan preko puta Podravke na korištenje i 1996. godine ovaj stan gdje živim i dan danas – ističe i dodaje kako se nekoliko puta kroz godine željela vratiti u Vukovar, no zbog djece je ipak ostala u Koprivnici i danas joj zbog toga nije nimalo žao.
Valja spomenuti da su joj brat i otac završili u logoru, ali su ipak bili razmijenjeni i uspjeli se spasiti kao i majka koja je pak skroz drugim putem došla do Hrvatske. U konačnici svi su se opet pronašli, osim Drage kojem se gubi trag od izlaska iz vukovarske bolnice.
– Bilo je raznih kasnije priča i da je živ i da je ubijen, spaljen, bombardiran, ali pravu istinu ne znam niti ću je ikada saznati. Više se ne nadam – ističe Drinka čiju su se roditelji nakon reintegracije vratili u Vukovar pa je i sama Drinka kroz godine često tamo odlazila. Danas, pošto joj roditelji više nisu živi, odlazi rijeđe, ali 18. studenoga je tamo uvijek, baš kao što će i danas tamo biti.
– Teški je to dan za mene i za još mnoge. Znate, dođem na groblje i nemam grob svog supruga, već lampaš palim na centralni križ. Usprkos svemu Vukovar je lijep i moj grad u srcu, ali život ide dalje. Ovdje u Koprivnici danas imam sve, djecu, unuke, prijatelje i sada je ovdje moj život – naglašava ova hrabra žena koja nakon svega što je prošla, hoda uzdignute glave i živi život punim plućima.
