Dosad je svaka mirovinska reforma uvela nove restrikcije u Zakonu, a umirovljenicima veliku štetu

Već je u Hrvatskoj postalo pravilo, kad vatra dođe do prstiju, da se pribjegava raznim, nazovi reformama. One prave, koje bi bile pogodak ‘u sridu’, gotovo da i nema, sve je to uglavnom restrikcija za umirovljenike i ‘krpanje’ održivosti mirovinskog sustava. Mirovinski sustav je posebno osjetljiv, jer u njemu je puno problema, koji se tiču državnog proračuna, a posebno adekvatnosti mirovina svih generacija umirovljenika. U takvim reformama država prije svega misli na ono što za nju predstavlja problem, a to su mogućnosti državnog proračuna, a druga strana  medalje koja je bitna za umirovljenike je adekvatnost mirovina, ali za državu baš nije prioritet. Nakon one glavne mirovinske reforme od 1.1.1999. proliveno je dosta tinte o svim restrikcijama i nepravdi u novom Zakonu o mirovinskom osiguranju. Nakon primjene takvog nepravednog ZOMO-a stvorene su značajne razlike između dviju generacija umirovljenika, one ‘stare’ koja je umirovljena do kraja 1998. i ove ‘nove’ koja je umirovljena od 1.1.1999. godine do danas. Od 1999.-2011. bilo je razdoblje ispravljanja raznih nepravdi i borba za dostojanstvo ove nove generacije umirovljenika. Otežavajuća okolnost u toj borbi bila je činjenica, da su i ‘stari’ umirovljenici pokradeni od 1993.-1998., pa su oni prvenstveno vodili bitku za svoja prava, za povrat duga prema Odluci Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. godine.


Što je sve ispravljeno i realizirano od 1999.-2011. godine?

Od 2002. godine, kao novi član Predsjedništva i Središnjeg odbora Hrvatske stranke umirovljenika prezentirao sam probleme ‘novih’ umirovljenika, kao i posljedice novog ZOMO-a, ali i kao predstavnik HSU-a u Koordinaciji umirovljeničkih udruga Hrvatske (MUH, SUH, HEP, HŽ, INA, MUP…..). U tim tijelima bili su to stariji članovi, koji su brinuli brigu oko svojih mirovina, prije svega o povratu duga. Malo su ‘blijedo’ gledali moju prezentaciju o problemima ‘novih’ umirovljenika i restrikcijama novog ZOMO-a. U tom razdoblju trebalo je uložiti mnogo truda i pravih argumenata da se konačno nešto i riješi: 1. od 1.1.2001. Vlada Ivice Račana povećala je mirovine ‘starih’ umirovljenika od 0,5-20 posto, 2. od 1.4.2004. dodatak ‘100 kn + 6%’ postao je sastavni dio mirovine, iako je zadnji rok za isplatu bila 2003. godina, 3. od 1.4.2004. povećani su cenzusi za dopunsko zdravstveno osiguranje: za člana obitelji 1.516,32 kn i za samca 1.939,39 kn, 4. od 2006.-2013. na ime obeštećenja za ‘stare’ umirovljenike isplaćeno je 10,255 milijardi kuna, 5. samo u tri polugodišta 2004.-2005. usklađivanje mirovina bilo je samo prema rastu plaća, 6. od 11.2007. za ‘nove’ umirovljenike izboren je dodatak o povećanju mirovina od 4-27 posto, 7. od 1.1.2008. svim korisnicima prijevremenih mirovina smanjena je penalizacija s 20,4 na maksimalnih devet posto, 8. od 1.1.2008. izmjenama ZOMO-a povećane su najniže mirovine i dvije vrste invalidskih mirovina, 9. od 1.11.2011. dobrovoljni članovi drugog stupa (od 40-50 godina života) dobili su pravo izbora povoljnije mirovine, odnosno pravo povratka sa štednjom iz drugog u prvi stup, 10. od 1.11.2011. dodatak od 4-27 posto postao je sastavni dio mirovine, pa je prestao strah, da će ga država ukinuti pod pritiskom MMF-a, Svjetske banke ili Europske komisije, 11. od 11.2011. oštećeni umirovljenici propalog Royal osiguranja koji su ostali bez svojih mirovina uvedeni su u mirovinski sustav Hrvatske. Zbog velike krize premijerka Kosor ‘proslavila’ se svojim odlukama: ‘zamrznula’ je usklađivanje mirovina u 2010.-2011., uvela porezni ‘harač’ na mirovine (2% i 4%), uvela zdravstveni doprinos od tri posto za umirovljenike i natrag vratila penalizaciju na 20,4 posto. Bilo je to burno razdoblje, posebno krizno od 2009. godine, ali i razdoblje kad su svi umirovljenici bili jedinstveni i organizirani, kad su predstavljali veliku snagu i respekt Vlade, što se vidi iz prezentiranih rezultata i izmjena ZOMO-a.

Što je sve ispravljeno i realizirano od 2011.-2015.?

To je bilo razdoblje Milanovićeve Vlade, kad je HSU bila koalicijski partner i u Saboru imala nas četiri saborska zastupnika u vrijeme, kad je Hrvatska u ovom cijelom mandatu bila u dubokoj krizi, kad se borila i izborila za ulazak u Europsku uniju 2013. godine. Bio je to 7. saziv Sabora u kojem smo izborili: 1. od siječnja 2012. ukinute su mirovine saborskih zastupnika, članova Vlade i sudaca Ustavnog suda, 2. od siječnja 2012. povećani su osobni odbici s 3.200 na 3.400 kuna, a od 2015. s 3.400 na 3.800 kuna, 3. od 1.1.2012. izmjenom Pravilnika Ministarstva financija onemogućena je ovrha cijelog iznosa mirovine, već samo do 1/3 iznosa mirovine, 4. u mirovinskoj reformi od 1.1.2014. uvedena je nova formula usklađivanja: s omjera 50:50 cijena i plaća na omjer 70:30 u korist veće stope, 5. uveden je novi institut starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, uz uvjet 60 godina života i 41 godine staža BEZ penalizacije; uz to ide i bonus od 0,15 posto za svaki mjesec staža nakon 60 godine života, 6. uvedena je selektivna penalizacija prema godinama staža, po principu ‘duži staž – manja penalizacija’ (za 39 godina 0,15%, za 40 godina 0,10%), 8. uvedeno je novo pravo na prijevremenu mirovinu BEZ penalizacije, ako radnik zbog stečaja tvrtke izgubi posao i ne dobije ga nakon provedene dvije godine na burzi, 9. uvedeno je pravo na rad do četiri sata korisnicima starosnih mirovina i dvije vrste invalidskih mirovina bez obustave mirovine, 10. izmjenom Zakona o sigurnosti prometa na cestama spriječili smo obvezni zdravstveni pregled za vozače nakon 65. godine života, 11. nakon zadnje rate isplate obeštećenja 2013. prema Zakonu o umirovljeničkom fondu, saldo od 190 milijuna isplaćen je umirovljenicima kao ‘božičnica’.


Zaključak: unatoč svim nepravednim zakonskim izmjenama ipak smo dosad argumentima uspjeli popravljati štetu koja je nastala prema umirovljeničkoj populaciji!     

 

 

Vezani članci

Najčitanije