Piše Ivan Grobenski
Život se ogleda, ako više ni u čemu drugom, a onda u sumnjičavim i grozničavim pogledima puka koji gleda u objektiv fotoaparata dok im gradski oci i multinacionalne kompanije u ekološke kartonske i njihove plastične kantice sipaju litre besplatnog generičkog graha
Sve je ovoga tjedna bilo usmjereno proslavi Praznika rada. I dok se ‘majuš’ na Brežancu još uvijek vijori, od prvomajske euforije gotovo da i nije ostalo ništa do nadutosti i neugodnih plinova i mamurluka. U takvim situacijama čovjeku poput mene na pamet obično prvo dolazi Krleža, no u pokušaju da ovoga puta dometnem nešto dalje, sjetio sam se knjige ‘The Society of the Spectacle’ francuskog filozofa Guya Deborda iz 1967. godine.
Debord, pojednostavljeno rečeno, u knjizi predlaže da je u našem modernoj društvu naš autentični društveni život zamijenjen reprezentacijom tog života. ‘Sve što smo nekada izravno živjeli’, veli Debord, ‘postala je tek reprezentacija’. ‘Biti’ se tako pretvorilo u ‘imati’, a ‘imati’ u ‘činiti se’. Ako smo nekad i bili radnici pa čak i imali nekakva radnička prava i dan kada slavimo to za što smo se izborili, danas to zapravo više i ne živimo, a sve oko toga tek nam se ‘čini’. Sve je to zamijenio ‘spektakl’ kao slika društva u njegovoj inverziji, a ‘pasivna identifikacija sa spektaklom nadilazi autentične aktivnosti’ odnosno život. Takvo postojanje narušava kvalitetu života i ljudsku percepciju, a posljedično onda i mogućnost kritičkog mišljenja. Spektakl služi tome da ljudima pokaže što trebaju i moraju imati.
I zaista, sve što nam se serviralo za Praznik rada bio je upravo spektakl koji nas odvraća od autentičnosti života i nudi nam samo ono što trebamo i moramo imati. Trebali smo i morali imati akcijske roštilje i neograničene količine mesa, neslućene količine porcija besplatnog graha koji teče u potocima, koncerte izvođača čije pjesme pobuđuju one najniže i najprimitivnije naše strasti – zato Gazde pjevaju ‘Pijem da zaboravim’, ‘Dekolte’, ‘Dat’ će Bog i bolje dane’, ‘Ej kavane’, ‘Ostarit ću ja, ostarit ćeš ti’ i slično, a Prljavo Kazalište ‘Tu noć kad si se udavala’, ‘Previše suza u mom pivu’, ‘Uzalud vam trud svirači’ ili ‘Ruža Hrvatska’ prilikom čega se neminovno pale baklje, razvijaju zastave i razvlače različiti navijački šalovi – trebali su i morali iznad naših glava u to praznično jutro diljem Hrvatske prelijetati nedavno kupljeni borbeni avioni, zato se u glavnom našem gradu za proslavu Praznika rada potrošilo 70 tisuća naših eura za program koji nam se onda dijeli besplatno. Ukratko, trebali smo i morali imati spektakl, reprezentaciju našeg života koji zapravo ne postoji.
Ali život, kao što je to u filmu ‘Jurassic Park’ rekao dr. Ian Malcolm kojeg utjelovljuje Jeff Goldblum, život ipak postoji – ‘life finds a way’. Tako je i u vrijeme proslave Praznika rada autentični život nekako ‘pronašao način’ i izgmizao iz čvrstog stiska spektakla pa su građani nahrupili na podjelu besplatnog graha i degustaciju besplatnog lokalnog piva s raznoraznim praznim plastičnim kanticama u koji su taj praznični grah punili do vrha i nosili ih svojim kućama. Ako je spektakl ‘slika društva u njegovoj inverziji’, inverzija te slike je pravi naš život u kojem se građani grabe za besplatni grah dok im iznad glava nadlijeću francuski borbeni avioni, život u kojem se na glavnim gradskim trgovima pjeva o pijančevanju, suzama, bludu, razvratu i bračnoj nevjeri, život u kojem se hrli u trgovačke lance razgrabiti preostale pakete mesa i roštilja na akciji, život u kojem se sadržaj koji smo prethodno debelo preplatili nama samima servira natrag besplatno.
Život se ogleda, ako više ni u čemu drugom, a onda u sumnjičavim i grozničavim pogledima puka koji gleda u objektiv fotoaparata dok im gradski oci i multinacionalne kompanije u ekološke kartonske i njihove plastične kantice sipaju litre besplatnog generičkog graha uz zvuke tamburica i probijanja zvučnog zida i slike reklamnih materijala. Spektakularno, mora se priznati.
