Lijepo je, kao što rječnici i leksikoni obično navode, ono što je oku ugodno. Taj se pridjev ( Ipak, znamo da se ideali ljepote mijenjaju kroz vrijeme i prostor, pa bi nešto što je na glasu kao lijepo u jednoj kulturi moglo izazvati čuđenje ili čak i zgražanje u kojoj drugoj. Primjeri za to, iz suvremene europske perspektive, uključuju prstenjem izdužene vratove u nekih afričkih i azijskih kultura (npr. u naroda Padaung iz Burme/Mijanmara), izdužene ušne resice u npr. Masai naroda, izrazito proširene donje usne u nekih plemena Južne Amerike i Afrike (posebno u Etiopiji), deformiranje stopala povezivanjem u Kineskome Carstvu i sl. Slično tome, dok neke kulture preferiraju jednostavnost i nenapadne boje (npr. Skandinavija), u drugih je na cijeni šarenilo.
S druge strane, katkada naš doživljaj lijepoga može biti kognitivno uvjetovan, obrazovanjem izvježban, pa će povjesničari umjetnosti vidjeti ljepotu u stilovima koji bi prosječnome suvremeniku izgledali krajnje neobično. U svakome slučaju, očito je da kulturološki standardi ljepote mogu biti bitno različiti, često posve nepodudarni. Ipak, pomnije razmatranje ukazat će nam da tȇ, na prvi pogled značajne razlike, i nisu toliko drastične. Naime, sama sposobnost estetske procjene ima izvore u evoluciji. Darwin je tvrdio da je paunov rep privlačan paunici te je upravo to privlačenje svrha doživljaja ljepote. Krajolici koji nas ostavljaju bez daha obećavaju slobodnim prostorom za kretanje, izvorom hrane ili pitke vode, mogućnošću da se pronađe skrovište ili sl. Kod ljudi tu su signali vještine, snage (posebno u muškaraca) te u žena plodnosti. Istovremeno, evolucijski preferiramo partnere koji ne odskaču previše od prosječnih crta lica i tjelesne građe, što možda nije na prvi pogled očito, ali je eksperimentalno dokazano. Naravno, tu se ne radi o jednostavnoj formuli. S jedne strane kod potencijalnih partnera preferiramo spolnu zrelost, ali s druge mladost i zdravlje. U igru dodatno ulaze i signali društvena prestiža, sukladnosti svjetonazora te neki biološke sukladnosti (feromoni!).
Percepcija privlačnosti, od koje je ljepota neodvojiva, očito je kompleksna te će u konačnici ovisiti ne samo o procjeni svakoga pojedinačnog elementa, već i o njihovome skladu. Tu ulaze proporcije i omjeri, simetrija i harmonija. Prema Kantu, percepcija ljepote je pasivna, dok susret s onime što je ružno tjera um na analizu i preispitivanje. I sad tu dolazi do efekta u kojemu neki (prividni) nedostatak može naglasiti druge elemente. Jer ružno je ono što svojim nedostacima poziva na porugu (ružno < rugati (se) < praslavenski rǫgati), ali mali nedostaci, poput slavne rupice na bradi, mogu dati šarm jer nas tjeraju da pobliže razmotrimo ostale detalje i presložimo cjelinu. Ipak, ako je neskladnih elemenata suviše, javlja se osjećaj neugode, Kao na koprivničkome trgu.
