Otišao je Dragutin Feletar. Šira će ga javnost pamtiti kao prvog i jedinog podravskog akademika, mi koji smo se s njim intenzivno družili kao našeg Drageca, obitelj kao brižnog supruga i oca. Otišao je, kao u onoj Kićinoj pjesmi, polako, za sve nas neočekivano i puno prerano. O tome kako je doživljavao svoje kronične probleme s plućima najbolji govori da je posljednji odlazak u koprivničku bolnicu doživljavao kao neočekivani gubitak dragocjenog vremena, gotovo na razini nekakvog dezerterstva. On tu tjednima besposleno leži, a brojni poslovi čekaju, čekaju… Treba pripremiti za tisak novi broj Podravine, urediti nekoliko knjiga, obaviti razne poslove u Akademiji, napisati pokoji tekst, pomoći kćerki Petri oko Meridijana.
Neodoljivo je to podsjećalo, i naslovom i gorkim raspletom, na globalno popularni filmski hit o agentu 007 ‘Za smrt nema vremena’. Ironična je to metafora, jer je naš Dragec bio oličenje humanizma, nevjerojatnog optimizma i još nevjerojatnije životne energije. On nije u imaginarnoj bondovskoj maniri spašavao cijeli planet, ali se uvijek zalagao za temeljne društvene vrijednosti i održivi ekološki razvoj, pogotovo Podravine i jednako mu dragog Međimurja, gdje mu je i posljednje počivalište.
Budimo, ipak, krajnje objektivni: ostali smo bez neponovljivog čovjeka koji je više od svih nas zajedno desetljećima unazad obilježavao intelektualnu, još preciznije društveno-humanističku domenu Koprivnice i regije. Jednakim se žarom borio za razotkrivanje i afirmaciju regionalne prošlosti, kao i za utiranje puta u samosvjesnu budućnost. Za njega su povijest i njene geografske i demografske odrednice bile pouzdani orijentir za kvalitetniju današnjicu i sutrašnjicu. Ne treba naglašavati da ga vlasti i moćnici u takvom promišljanju najčešće nisu znali ni mogli, nerijetko ni željeli slijediti.
Kad je objavljeno da je Feletar preminuo, u prigodnim je biografijama navedeno koliko je knjiga napisao i koliko su ih objavile njegove, kasnije i obiteljske, izdavačke kuće. Nije to bilo nimalo jednostavno prikupiti. Riječ je, gledajući iz regionalne perspektive, o brojkama na koje bi bili ponosni i poznati hrvatski nakladnici, tematski usmjereni na nacionalnu i internacionalnu razinu. Mi koji smo s njim stalno surađivali nismo, međutim, iznenađeni. Dovoljan je bio pogled u njegovoj radnoj sobi na police na kojima su bile stavljene njegove autorske i koautorske knjige, znanstvena, stručna i zbornička izdanja koja je uređivao, dok se broj knjiga autora koje je objavljivao doimao neprebrojivim.
Ako se zna da je godišnji odmor za Feletara u pravilu značio ‘konačno malo više vremena’ da bi se u miru bavio pisanjem, uređivanjem i kontaktima s tiskarama, onda ništa ne može iznenađivati. Rad, rad, rad i samo rad, a u trenucima odmora kontakti s prijateljima i već dogovorenim i potencijalnim autorima te suradnicima na raznim projektima. Dan mu je uvijek bio prekratak za ono što si je zacrtao u radnom kalendaru.
Naš Dragec prijateljima i kolegama, a bilo ih je jako puno, naprosto nije mogao reći ‘ne’. Objavljivao je ono za što se moglo naći barem minimalno tržišno i financijsko opravdanje, ali u velikoj mjeri i ono što se po prijateljskoj i kolegijalnoj liniji od njega očekivalo, ponekad i bez ikakve poslovne računice, kao da se tiskanje knjige po trudu i materijalnom ulaganju pretjerano ne razlikuje od kupnje kruha i peciva. Kako da dotičnom nešto odbijem, govorio je, kad je jasno da mu to nitko drugi neće objaviti! Smatrao je da i takvi autorski marginalci zaslužuju da iza njih mora nešto ostati. To je uvijek demantiralo tvrdnje zlobnika koji su u kuloarima tvrdili da sve u Feletarovu nakladništvu ima čvrstu računicu. Sasvim sigurno tome nije bilo tako, već je presudnu ulogu imao sentiment i spoznaja da neke teme i istraživanja, posebno kad je riječ bila o regionalnim interesima, naprosto moraju biti obznanjene najširoj javnosti.
Feletar se, kao i svi uspješni ljudi, stalno suočavao i s onima koji ga nisu voljeli i koji su ga na sva moguće načine pokušavali osporavati, u nekim ružnijim situacijama i ponižavati. Takvima je njegova karijera bila svojevrsni trn u peti. Posebno se to odnosilo na onaj akademski uzlet, koji je bio i polazište za stjecanje prestižnog statusa akademika, a takvi se na sjeveru Hrvatske, nezasluženo dakako, broje na prste jedne ruke.
Umjesto da se suoče sa samim sobom, zavidnici su u svakom njegovom uspjehu i realiziranom projektu nalazili opravdanje za vlastitu kreativnu ili znanstvenu nemoć. Ljudsko se zlo uvijek hrani potrebom da i drugi budu neuspješni i kronično frustrirani. Ako ja nemam rezultate i ostvarene ambicije, za to su, prema poremećenim mentalnim sklopovima, krivi oni koji su ‘neopravdano’ uspješni. Takvima se čini da se rezultati i društveni statusi prema imaginarnoj podobnosti dijele iza nekih čvrsto zatvorenih vrata, umjesto da budu logična posljedica nečijeg rada, talenta, snalažljivosti i upornosti. Ponekad su se među njima, što i ponajviše govori o mračnoj strani svake sitne duše, nalazili i oni kojima je Feletar osobno pomagao. Naš se Dragec, srećom, znao nositi s time, pogotovo u kaotičnim 1990-im godinama, kad su u prvi plan isplivali i likovi zbog kakvih bi u uređenim društvima osjećali kolektivni stid, ali je ponekad neopravdano trpjela njegova obitelj.
Nije teško zaključiti da je iza Feletara, što mu je i trajni intelektualni doseg, ostao trasirani put u kojem se prepoznaju prave društvene vrijednosti i u kojem se zna da se do uspjeha ne dolazi prečicama, izmotavanjima i klanovskim pogurancima.
