Elizabeta Milanović Glavica direktorica je Turističke zajednice Središnja Podravina koja brine o razvoju turizma u šest podravskih općina. Diplomirala je hotelijerstvo u Opatiji i pokušava iz pepela podići turizam ovog kraja.
Za početak, da sam gost koji želi tjedan dana ostati u središnjoj Podravini, što biste mi ponudili i kako me zadržali na ovom našem terenu?
Ovo je prilično općenito pitanje. Prvo i osnovno je razumjeti vaše potrebe, ukoliko želimo da budete zadovoljni i kako bismo vas iznova doveli k nama. Budući da svaka općina sama za sebe nema puno toga za ponuditi ideja osnivača je zajedničkim snagama kreirati ponudu. Ono što možemo ponuditi je kulturni turizam kroz tematske razglede, školu u prirodi, potragu za dravskim nemanima, obilazak vinarija, posjet galerijama, organizaciju radionica slikanja i keramike, organizaciju zabavnih sadržaja na seoskim imanjima, posjete crkvama, prezentacije starih zanata, tradicionalnih vještina i običaja, zanimljivosti vezane uz legende, priče, vjerovanja…Vjerujem da mnogi mještani grada Koprivnice nisu nikada bili na nekim lokacijama ili galerijama koje imaju u neposrednoj blizini. One koji dolaze iz daleka povezujem s kolegama u Đurđevcu, Kloštru i Koprivnici jer smatram da sami još uvijek nemamo turističku priču koja može zadovoljiti i zadržati gosta na duži period.
Razvijate turizam u šest općina. Prilikom osnivanja TZ-a Središnja Podravina bilo ih je sedam, u međuvremenu je općina Drnje izašla iz zajednice, nisu li možda malo prenaglili u odluci s obzirom da do rezultata i pomaka u turizmu predstoji dugotrajan i mukotrpan rad?
Rezultati u turizmu nisu isključivo rad Turističke zajednice. Problem je što ljudi očekuju velike pomake i vidljive rezultate nakon iznimno kratkog vremena i s iznimno malim financijskim sredstvima, a toga u turizmu nema. Da bismo dobili gosta na tjedan dana ove godine, trebamo imati sadržaj i ponudu barem dvije godine ranije. Budući da smo osnovani u svibnju 2017. trebalo je puno toga odraditi da bi se uopće stvorili preduvjeti za dalje. Kuća se ne gradi od krova. Općenito se misli da je isključiva zadaća turističke zajednice organizirati događanja, no to je samo jedan mali segment koji se vidi prema van. Prvo je bitno složiti infrastrukturu, konkretne sadržaje koji se kasnije trebaju nadograđivati, razvijati i povezivati. Koji je smisao turizma organizacija lokalne priredbe na koju se odazove lokalno stanovništvo? Nemam ništa protiv takvih priredbi, no moj je posao dovoditi ljude iz drugih mjesta. Osim toga, organizacija manifestacije košta, a novac se ne zadrži u destinaciji kod lokalnih poduzetnika jer ne postoji popratna ponuda, a ona ne postoji jer nitko ne dolazi …i tako u krug. Postoji rješenje, ali za to je potrebna sinergija koju je trenutno teško stvoriti zbog nepovjerenja onih koji bi trebali biti nosioci turističke ponude.
Što je stvarni problem?
Prvenstveno nam nedostaje edukacije. Kroz rad na terenu primjećujem kako su ljudi puni ideja, ali nemaju znanja kako svoju ideju uz što manje troškova pretvoriti u proizvod. Posljednje, ali ne manje važno, turistička zajednica se financira iz turističkih i boravišnih članarina. Na mjestima gdje nije osnovana turistička zajednica sredstva koja se uplaćuju za turističku članarinu i boravišnu pristojbu se raspoređuju tako da 50 posto ostaje turističkoj zajednici županije i 50 posto Hrvatskoj turističkoj zajednici što sada u slučaju Općine Drnje znači da se sredstva ne zadržavaju tamo. U slučaju kad se ostvaruje bruto prihod manji od 200 tisuća kuna, u što spada naša turistička zajednica, sredstva se raspoređuju 20 posto turističkoj zajednici županije i 80 posto turističke zajednice. Nije to velik novac, u našem slučaju je to oko 40 tisuća kuna godišnje prihoda od članarine i oko pet tisuća kuna boravišne pristojbe.
Gdje smo, kao Županija, pozicionirani kad je u pitanju kontinentalni turizam? Koliko na vašem području ima registriranih OPG-ova i smještajnih kapaciteta i koji broj noćenja su lani ostvarili?
Kao Županija smo nažalost na samom začelju prema broju noćenja. Velik broj gostiju koji nam dolazi ne noći kod nas već u susjednim županijama. Ne mogu sa sigurnošću reći koliki je broj OPG-ova, ali od onih koji imaju registriranu turističku djelatnost postoji samo jedan u Molvama i nedavno je otvoreno izletište u Gabajevoj Gredi. Objekata koji nude smještaj na području ovih šest općina je deset s 25 smještajnih jedinica i 49 kreveta. Registraciju još čeka Kamp i Hostel na Šoderici, a otvorenje objekt u Legradu. Planira se registracija i otvorenje još nekih manjih smještajnih kapaciteta na području Virja i Novigrada Podravskog.
Tijekom 2018. godine na području Središnje Podravine bilo je 56 dolazaka i 190 noćenja stranih turista te 280 dolazaka i 943 noćenja domaćih turista. Ukupno je prošle godine prema sustavu eVisitor bilo 336 dolazaka i 1.133 noćenja. Prosječno trajanje boravka je 3,37 dana za domaće i 3,39 za strane goste. U odnosu na godinu ranije, povećala se dužina boravka za jedan dan.
Kako se nosite s premalim brojem smještaja i nedostatkom ponude? Što ste do sad po tom pitanju promijenili? Imaju li vaši osnivači razloga za zadovoljstvo?
Organizirali smo edukacije, postali smo vidljiviji, predstavili destinacije na nekoliko susjednih tržišta, uspostavili suradnju s visokim učilištima i krenuli u kreiranje konkretnih proizvoda, poput interpretacijskih šetnji. Uskoro ćemo imati još jednog turističkog vodiča zahvaljujući suradnji s kolegama iz Turističke zajednice grada Đurđevca. Radimo na nekoliko projekata vezanim uz atrakcije pojedinih općina i planiramo edukaciju za interpretatore baštine. Imaju li razloga za zadovoljstvo? Obzirom na sredstva s kojima raspolažemo, itekako, no bilo bi bolje pitati njih.
Kakve su reakcije s terena? Kako okolina reagira na vaše pokušaje da pokrenete cijelu priču s mrtve točke? Obrtnici, poduzetnici? Jesu li spremni zasukati u rukave i baciti se u ovaj izazov i graditi jednu novu priču ili još uvijek postrance promatraju, kao pravi Podravci, što se to polako iza brda valja?
Reakcija ima svakojakih. Od onih koji se pitaju „kaj ona praf za praf dela?“, preko onoga da sam „uhljeb“ do na koncu, ljudi koji razumiju kompleksnost posla. Zanimljivo je da oni koji imaju stav nisu nikada kročili u prostorije turističke zajednice ili su došli s nekim apstraktnim idejama koje bismo trebali realizirati. Ljudi se teško odlučuju za turizam jer su poučeni ranijim iskustvima onih koji nisu uspjeli te su upravo radi loših iskustava u nekadašnjim zadrugama i sličnim organizacijama neskloni ulaziti u nemirne poduzetničke vode. Imamo primjerice problem jezera Šoderica i nedostatka ugostiteljske ponude. Općina Legrad nudi bespovratno 100 tisuća kuna poduzetniku koji bi tamo otvorio restoran, no nema zainteresiranih. Ovdje vlada drugačiji mentalitet. Ljudi nisu skloni rizicima.
Kolika su ulaganja u turizam u pojedinoj općini, odnosno, koja najviše ulaže i gdje su pomaci konkretno već vidljivi?
Da bi se potaknuo turizam, potreban je jedan veći i snažniji ulagač koji će povući ostale. To je vidljivo u Međimurskoj županiji. Čitava se priča počela razvijati nakon ulaganja u Toplice Sveti Martin, koje su povukle manje ulagače. Ili treba netko dovoljno smion, da ne kažem lud, koji će povući zajednicu.
I dalje stojim kod ideje da je za svaku od ovih šest općina najidealniji oblik razvoja turizma otvaranje tematskog difuznog hotela. Difuzni ili raspršeni hotel nije klasični hotel budući da su gosti u mogućnosti boraviti u zasebnim smještajnim jedinicama (sobama, apartmanima ili kućama, koje su raspršene u mjestu). Ono što je svima zajedničko je prostor recepcije hotela s koje se upravlja svim smještajnim jedinicama. Raspršeni hotel nema jednog vlasnika. Tako se mogu udružiti mještani koji svoje starine ili kuće u kojima žive stavljaju na tržište.
Može li se kontinentalni turizam smatrati nadopunom turizma na moru ili su to dvije odvojene priče? Koje su prednosti kontinentalnog turizma?
Kontinentalni turizam bi trebao biti produžena ruka turizmu na moru, no za to treba zajednička strategija razvoja. Mi imamo problem nedostatka turista, dok se neka mjesta bore s prenapučenošću. Tematskim povezivanjem se mogu napraviti čuda, ali za sve su potrebni ljudi koji će to odraditi.
Kako općenito gledate na razvoj turizma naše regije i kraja?
Razvoj turizma naše regije je definitivno moguć uz mala sredstva i vrlo brzo, no treba se odlučiti za nišu. Treba gledati širu sliku i povezivati ono što imamo s onim što je trenutno trend. Smatram da interpretacija kulturne baštine može učiniti puno za popularizaciju i povezivanje. U svemu je ključno znanje stranih jezika, ophođenje s gostima i međusobno povezivanje i preporuka. Mišljenja sam da Hlebine mogu podići čitav naš kraj, samo je potrebno sagledati širu sliku, a ne pojedinačne interese. Kroz naivu možemo ispričati i povezati sve svoje potencijale.
Očekivanja današnjih gostiju bitno su se promijenila od onih prije desetljeće ili dva, što današnjeg gosta zadovoljava?
Današnji gosti su, kao što znamo, sve zahtjevniji i imaju svoja sve veća očekivanja. Žele se odmoriti i opustiti i pri tome se osjećati ugodno i važno. Žele imati sve informacije odmah i žele konzumirati sve u trenu kada se odluče na to. Danas nije dovoljno samo proletjeti kroz mjesto. Informacije su dostupne, tako da se često puta na terenu događa da gosti više poznaju kraj koji posjećuju od samog domaćina. Marketinške aktivnosti turističkih subjekata ta očekivanja podgrijavaju. Televizijski spotovi i reportaže, plakati, brošure, katalozi i leci prikazuju prelijepe krajolike začinjene ljubaznim osmjesima… sve to stavlja pritisak na domaćine. No, s druge strane, ono što današnji gost traži je odmak od stresa, hedonizam, boravak u prirodi, upoznavanje lokalnih običaja, autentičnost. Autentičnost je ono što se u tradicionalnim turističkim mjestima nažalost gubi da bi se dodvorilo gostu. Uglavnom, trebamo pričati naše priče, nešto što se ne može pronaći u literaturi, dati svemu osobni pečat. Gostu ostaje taj osjećaj dobrodošlice, osjećaj da je doživio nešto jedinstveno, drugačije, pa makar to bila obična šetnja i branje gljiva u šumi, ali ako se to branje začini legendama o toj istoj šumi, to daje onu dodatnu notu, a za to nam ne treba puno. Osim znanja.
Kakav je kontakt sa stranim tržištima?
Sredinom travnja posjetila me vlasnica Turističke agencije Travel for Good is Hong Konga, Mѐrida Cheung koju sam upoznala posredstvom Justina Chana, vlasnika turističke agencije Croatia Travel. Justin je iznimno zainteresiran za vjerski turizam, dok Meridu zanima autentičan život u zajednici. Nju je kod nas oduševila repica u cvatu što u Kini ljudi organizirano odlaze fotografirati na čitav dan. Zanima ju i slikanje na staklu ili oslikavanje pisanica. Oduševila ju je naša tradicija.
Da bi takvim gostima mogli ponuditi kvalitetnu priču trebamo prvo nešto znati o njima. Na primjer, Hong Kong ima gotovo sedam i pol milijuna stanovnika koji žive u visokim neboderima te često ne vide nebo stoga svaki svoj slobodni trenutak koriste za odlazak u prirodu. Njima su kuće poput naših velik luksuz, suvenire kupuju samo ako imaju uporabnu vrijednost, ne kupuju knjige, umjetnine jer ih nemaju gdje izložiti i pospremiti. Iz tog razloga su skloniji kupnji „doživljaja“. Žele iskusiti kako je živjeti negdje, provesti dan na farmi, u polju, otići s domaćinom u vrt ili tržnicu, pripremiti s njima lokalno jelo. Vole isprobavati nove okuse i jedu vrlo malo. Naše su im porcije bezobrazno obilne i stalno se čude u kojem obilju živimo.
Kada pogledamo kroz oči onih koji nam dolaze u goste, počnemo i sami primjećivati nešto što nam je svakodnevica i zbog toga obično sami cijenimo to što imamo.
Zašto je tako teško pokrenuti priču?
Iz više razloga. Prvo stoga, što mi kao destinacija nismo brendirani, a ne trebamo ništa izmišljati. Naivna umjetnost i Hlebine su još uvijek prepoznate. Drugo, nismo skloni suradnji i cjeloživotnom učenju. Susjedove su nam priče glupe i svakoga u selu tko na stvari gleda malo drugačije smatramo norcom. Ne podržavamo ljude jer smatramo da se samo pojedinci bogate na osnovu svih. To je tako krivo poimanje stvari! Treće, ne postojimo na društvenim mrežama namijenjenim turistima. Na Trip Advisoru postoji samo nekoliko galerija i muzeja te par smještajnih kapaciteta za područje cijele županije! Naši promocijski materijali su uglavnom samo na hrvatskom jeziku.
Koji je najednostavniji put?
Treba koristiti ljude koji su stručnjaci svog posla. Nikola Cik je primjerice osmislio odličnu priču o svili, Goran Šafarek je napravio nevjerojatnu promociju rijeke Drave, Ivan Zvijerac, Josip Cugovčan… Brojni su strastveni zaljubljenici u svoj kraj koji su do sada napravili puno. Ne postoji prostor koji bi objedinio sve te priče, sve te spoznaje i znanja. Svojedobno sam na fakultetu osmislila Glazbenu kuću bake Mariške koja je trebala ispričati priču o glazbi Podravine i svim njenim žanrovima iz njene perspektive. To je bilo puno prije nego što su se pojavile ideje o interpretacijskim centrima. Još nije kasno kreirati tako nešto.
