Sliku o slikaru Draženu Eisenbeisseru dijele mnogi: ponešto samozatajan, tih i miran, šeće sa šeširom. Zaista, u njegovom se ateljeu u koprivničkoj AK Galeriji odmah do ulaznih vrata i nalazi kolekcija šešira, no slika je nepotpuna. Uz radove velikog formata koji gotovo fotografskom preciznošću prikazuju prozore stare kuće na uglu Frankopanske ulice, u ateljeu je i manja biblioteka, štednjak na kojem se krčka ručak i boksačka vreća. Slika o slikaru Draženu Eisenbeisseru tako postaje složenijom od najobičnijeg šešira, a što se sve ispod njega skriva, ovaj nam je umjetnik otkrio u sasvim opuštenom razgovoru.
/ IVAN BRKIĆ
Londonske izložbe
Iako Eisenbeisser trenutno boravi u Koprivnici, izložbe redovno ima u neposrednoj blizini Trafalgarskog trga u Londonu u galeriji Mall galleries.
– Već nekoliko godina svaki mjesec imam izložbu u Londonu. O tome brine šogorica moje sestre koja tamo živi već 30 godina. Jesenas sam i ja bio u Londonu ne bih li dio radova velikog formata vratio ovdje i mogao planirati izložbe – kaže i dodaje kako je u osim u Londonu gdje je izložbena komisija jednoglasno prihvatila njegove radove u konkurenciji od 4000 kandidata, u Hrvatskoj posljednji put izlagao 2021. godine.
Jednom kad se iz Londona vrate radovi, a na inicijativu prijatelja i kolege umjetnika Zlatka Kauzlarića Atača, trebali bi biti izloženi u Modernoj galeriji u Zagrebu, ali je sve još na čekanju.
U Londonu se trenutno nalazi šezdesetak radova, kod šogorice još tridesetak, a u ateljeu još desetak radova velikih dimenzija.
Uz zvuk krčkanja ručka na štednjaku listamo reakcije publike na londonske izložbe iz knjižice impresija za koju Eisenbeisser kaže da mu je važnija od svetog pisma. U svim se komentarima provlače isti oduševljeni dojmovi – slike koje prikazuju stare i ruševne kuće u propadanju ili jednako zubom vremena izvijene vrbe gotovo da odaju dojam fotografija, a iz njih izvire sentiment i priče o prošlosti, sadašnjosti i vječnosti.
Tehnika i priča
– To je kreda na papiru. Nije to hiperrealizam, iako su radovi realistični. Sve ovo odaje štih ‘staroga’, asocira na vječnost, nešto što je oduvijek ovdje. Ako se približite radovima, vidi se struktura poteza koji čine određenu teksturu. Teško je reći koliko je vremena potrebno za jedan ovakav rad jer to ovisi o raspoloženju, a raspoloženja idu ‘up and down’. Sve dalje mi je sve teže raditi. S jedne strane dolazi do zasićenja, s druge sam strane jednostavno stariji… – iskren je ovaj slikar ‘tragova vremena’.
Slikati je počeo još u osnovnoj škole i to portrete koje je u međuvremenu zanemario. Gotovo je opsesivno želio pohađati likovnu akademiju, no to se nikada nije dogodilo iako, priznaje, danas vjerojatno upravo zato među prijateljima ima velik broj akademaca. Nije čudno da njegove slike podsjećaju na fotografiju jer ga ona jednako privlači.
– Privlačila me i crno-bijela monokromatska fotografija, a ležao mi je crtež što se spojilo u ovu tehniku koju sam danas usavršio. Prvo sam radio ugljenom koji je najbliži crno-bijelom, no nedostajala je toplina. To sam pronašao u smeđoj kredi koja svemu daje jednu sentimentalnu notu – kaže.
/ IVAN BRKIĆ
Akademija ne čini slikara, ali slikari čine akademiju
Čini li likovna akademija slikara? Pitanje je direktno i pomalo škakljivo, no odgovor je sasvim jednostavan – Da. Ili ne.
– Akademija usmjerava čovjeka, sprječava ga u tome da se rasprši. Vjerujem da bi mi život bio drugačiji da sam pohađao akademiju jer bi sve bilo usmjereno u to. Ovako sam morao razoriti sve da bih mogao raditi ono što sam htio. Osim toga, bilo mi je potrebno tridesetak godinu da dođem na ovu slikarsku razinu na kojoj sam danas. To bi se na akademiji dogodilo u četiri ili pet godina. U tome je štos – smije se umjetnik koji se naposljetku ipak pomirio sa slikarom u sebi.
Nije tip slikara koji nešto izmišlja ili kreativno dodaje, nego je promatrač. U stvarima koje propadaju vidi likovne elemente, a priča o vremenu prirodno iz toga naknadno nastaje.
Životna filozofija
– Stvari se ne događaju slučajno jer podsvjesno nešto nosimo u sebi. Filozofski sam vezan uz dio indijske kulture tako da i čitam indijske filozofske tekstove, to je poveznica. U Indiji je vrijeme antropomorfno prikazano u božici Kali, ali ne kao prolaznost, nego kao vječnost – pojašnjava.
Za indijsku se filozofiju zainteresirao još u pubertetskim danima. Vježbao je karate i time počeo biti vezan za Istok. U tekstovima koje je čitao provlačila se ideja da je najveća pobjeda ona bez borbe. Počela ga privlačiti joga za koju napominje da je prvenstveno filozofija.
– Osjetio sam potrebu da se razvijam, prije svega duhovno. Kasnije sam je i fizički prakticirao, no više iz potrebe da psihički ojačam u periodu kada mi se sve u životu raspadalo. Mogao sam i ja ili propasti ili se orijentirati na nešto drugo pa sam tada i ‘proslikao’ i taj kontinuitet traje i danas. Duhovni razvoj mi je na prvom mjestu, a onda dolazi slikarstvo.
I dok se ručak i dalje krčka, jedan pogled na nedovršene radove u njegovom ateljeu sasvim je dovoljan da postaje jasno kako se u njegovom slikarskom interesu i tehnici te životnoj i duhovnoj filozofiji sve isprepliće.
AK Galerija
U prostorima AK Galerije boravi nešto više od desetak godina, a atelje je dobio jer je na tome inzistirao pokojni slikar Romano Baričević koji je slikara Željka Mucka zamolio da Eisenbeisseru osigura prostor. Danas je zato okružen raznim mlađim i starijim umjetnicima od kojih svatko ima svoj pristup, no najpovezaniji je upravo s Romanom i Muckom.
– Najviše sam se družio s Romanom. On je vjerojatno ostavio i najviše utjecaja na mene. Radovi su mu bili izuzetno apstraktni, ali je bio i izuzetno dobar crtež. Njegov je pristup bio drugačiji, prije svega je težio za nečim modernim, neponovljivim, ‘njegovim’. Gledao sam dok je radio aktove. Krenuo je od realnog, a onda bi rekao ‘to je suviše klasično, to nisam ja’ i sve uništio – prisjeća se.
– Dvije sam godine slikao s njima u specijalnoj školi, a Romano je jednom prilikom rekao: Eto, to ti je akademija. Mi nismo učili od profesora, nego jedan od drugoga.
Ako nije u Londonu, boravi ovdje. Praktički je stalno u ateljeu u kojem, kao ni u životu, ne bi mijenjao ništa.
– Zadovoljan sam svojim načinom života. Kreativno radim i konačno radim ono za što mislim da jesam. Postoji nešto što me tjera da idem dalje. Ne bih to htio mijenjati.
Ručak na koji smo zaboravili konačno je gotov. Možda malo prekuhan, ali probavljiv, baš kao i život o kojem se, za razliku od ručka, mnogo više filozofira.
/ IVAN BRKIĆ
