Antonio Grgić koprivnički je arhitekt i konceptualni umjetnik koji se bavi stručnim i znanstvenim radom, sudjelovao je na nizu međunarodnih znanstvenih konferencija, bio je član više radnih tijela ministarstva pri izradi znakova te je predstavnik Udruženja hrvatskih arhitekata u Hrvatskom klasteru konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija. Član je i odbora Hrvatskog društva likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti te Savjeta za nakladništvo Udruženja hrvatskih arhitekata. Drugim riječima, stručno i trezveno promišlja pitanja arhitekture, urbanizma, umjetnosti i kulture s posebnim interesom za spomenike za što je nedavno i dobio prvu nagradu na natječaju za Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. U razgovoru za Glas Podravine, dotiče se i mnogih pitanja o budućem smjeru razvoja Koprivnice.
Nedavno ste zajedno s Miom David pobijedili na natječaju za Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. O čemu je riječ?
Riječ je o natječaju koji je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava iz Beograda, a izazov je bio u tome kako u zemlji koja ne želi takav spomenik i koja takav spomenik čak djelomično zakonski zabranjuje, taj spomenik ipak napraviti. To nije spomenik u onom tradicionalnom smislu, već se zapravo radi o sadnji šume. Da, ali je istodobno i praksa koja postoji od 20. stoljeća, a to je da se rade park-šume ili park spomenička područja, tako da to i nije revolucionarno u svom oblikovanju. No, revolucionarno je po metodi da bi izgradnja bila organizirana kao participativna praksa. Ukratko, radi se o tome da se posadi šuma. Za to je potrebno zemljište, a ideja je da tisuće ljudi dobrovoljnim prilozima kupi to zemljište te kupi i posadi 8000 sadnica koliko je bilo žrtava. Kod šume je zanimljivo što se širi, živa je stvar, a svojim rastom transformira okoliš i to je ta ideja. Šuma kao simbol života iznad granica nacije, države, religije djeluje transformativno i pomirbeno na društvo jer se stvara imaginarna zajednica ljudi vlasnika tog zemljišta i sadnica koji imaju zajednički humanistički cilj. Ta zajednica može biti početak procesa pomirenja na ovim prostorina sa Srebrenicom kao centralnom simboličkom točkom.
Da, ‘brinuti’ za sjećanje i za žrtve ovdje dobiva nove konotacije jer će netko za tu šumu morati brinuti.
Tako je. Osim toga, klasični se spomenici mogu srušiti ili ukloniti, a ako ih se želi vratiti, postoji složena procedura. U slučaju šume spomenika, postoji mogućnost da će se dogoditi nasilni akt protiv te šume spaljivanjem, sječom ili slično. I što se dogodi? Šuma će se sama obnoviti ili se ponovno posaditi od novi dobročinitelja. Zato je to kao ideja i koncept nezaustavljivo jer šuma, to je život sam. Istovremeno, može služiti kao poluga za pomirenje i transformaciju društva koja su na ovim prostorima često zaražena nacionalističkim i šovinističkim virusima.
Hoće li doći do realizacije?
Nadam se da će se ići u realizaciju, no situacija je kompleksna i mislim da bi sve trebalo biti organizirano anarhistički, bez da iza svega stoji neka jedna organizacija ili jedan centar organizacije. Nitko u Srbiji si neće dopustiti da bude odgovoran za nešto što je zapravo protuzakonito; to treba biti participativna inicijativa građana.
Kako se kod nas uopće shvaća što spomenik jest ili bi mogao biti? Koliko smo tradicionalni, koliko su spomenici u nas politička stvar?
Kod nas je slučaj da je 90-ih u tom smislu došlo do velike regresije. Do tada su postojale umjetničke prakse koje su tematizirale spomenike, naravno, također unutar jednog rigidnog sistema. U Hrvatskoj je 90-ih bilo potrebno justificirati naciju pa se počelo gledati u prošlost i spomeničke su se prakse vratile na poziciju 19. stoljeća. Ono što ja radim je da ih pokušavam vratiti u 21. stoljeće.
Nedavno je ispred Podravke postavljena nova skulptura ili spomenik koja je podijelila javnost. Mnogima se ne sviđa…
Trenutno imamo sreću da sadašnja uprava prepoznaje potencijal gradnje i umjetnosti u izgradnji imidža kompanije, ali i snage sinergije tih napora kada se udruže s gradom s kojim je ta kompanija skupa rasla. To otvara izrazitu šansu kako za Podravku tako i za Grad za poteze koji bi mogli promijeniti lice našeg grada i kompanije same. E sad, možda javnosti nije baš najjasnije radi li se o skulpturi ili spomeniku jer nije ni meni, a to su dvije različite stvari.
Osobno mislim da naginje na spomenik.
To se objašnjava kao spomenik, čini se kao skulptura, možda je najveći problem što se ne komunicira jasno što je. S druge strane, ispred ulaza u upravnu zgradu je i spomenik poginulim braniteljima iz Podravke i to znamo da je spomenik, vrlo je jasno.
Pitanje je zapravo koliko i kako javnost treba biti uključena u takve i slične stvari?
Sve što je u javnom prostoru, tiče se javnosti. Spomenuta skulptura ili spomenik je u javnom prostoru. Ona je dobrodošla, no očekivano je da će izazvati neke prijepore u javnosti. Godine 2018. sam kroz Udruženje hrvatskih arhitekata pokrenuo inicijativu koja se zalagala za to da se takve stvari rade ciljano to jest da javnost, udruge i lokalna uprava i samouprava zajednički određuju gdje će se i što će se postaviti u javnom prostoru i zašto. Mi bismo kao zajednica trebali definirati što želimo u javnom prostoru pa bi prijepori javnosti oko raznih skulptura i slično bili manji. To je priča koja nikad ne staje jer se društva mijenjaju, i simbole koje odabiru da ih predstavljaju se mijenjaju u skladu s tim.
Zašto nikad nismo nikada dobili spomenik Zlati Bartl? Ima li to veze s njezinom biografijom ili s nečim drugim?
Zlata Bartl je dobila Spomen sobu i to je također jedna vrsta spomenika. Mislim da nije u pitanju njena biografija, iako nisam dubinski upućen u tu problematiku. Osobno sam za suvremene memorijalne prakse i mislim da je jednostavno bilo logičnije da se napravi Spomen soba kao reprezentativan memorijalni prostor.
Jedno od vječnih koprivničkih pitanja je i što ćemo s nesretnim ‘Partizanom’ koji se trenutačno nalazi na Spomen području Danica.
Taj spomenik ne bi trebao biti tamo gdje je sad postavljen iz niza razloga, a najjednostavnije zato što tamo ne pripada. Trebalo bi ga vratiti u grad, a neki moj prijedlog je bio da ga se vrati ispred carinarnice jer tamo nedostaje jedan plastični objekt i mislim da bi to bilo dobro rješenje. Doduše, moja je ideja da ga se prvo odveze negdje u šumu i da se vrati kada se političke okolnosti promijene. Nama, Hrvatima nacionalna je pomirba važna, no ne mislim tu na pomirbu ustaša i partizana, nego na pomirbu s vlastitom prošlošću. Kad se to dogodi, u tom će se trenutku taj spomenik vratiti. Tom spomeniku mjesto je u gradu, on je dio urbane memorije.
Nedavno smo obilježili Dan sjećanja na žrtve holokausta na Danici, a postoje želje i inicijative da se i taj prostor uredi. Što s njim?
Koliko znam, o tome se intenzivno razmišlja i pokrenute su inicijative, gradska uprava također ima svoje ideje i radi na tome. Taj je prostor izrazito simbolički nabijen i treba znati s njim baratati. On bi mogao donijeti novu razinu društvene i urbanističke kvalitete u gradu. I ja tu imam nekih ideja jer radim na projektu koji se tiče tog prostora u sklopu svoje firme Arhitekti kulture i predstavit ću ga ako bude zainteresirane javnosti i partnera za realizaciju. Danica je primjer prostornog i društvenog neiskorištenog resursa. Upravo se time profesionalno najviše bavim; kako politikama arhitekture i gradnje pokušati aktivirati postojeće resurse i usporiti demografske trendove izumiranja ovog kraja. Gradnja u kombinaciji s dobrom arhitekturom ima tu moć društvene transformacije. Trebali bi udružiti snagu Koprivnice i županije, zajedno s onom Podravke u tom cilju revitalizacije ovog kraja pametnim projektima. Sada su se političke kockice posložile da je trenutno moguće. Ako ne iskoristimo ovu šansu, pitanje je da li ćemo imati još jednu. Za deset godina biti će prekasno.
U javnosti je odjeknula i vijest da je srušena Gažijeva kuća i da će ju zamijeniti stambena zgrada. Nekima je to sporno, drugima je samo žao…
Radi o odlasku jednog simbola, ta kuća je bila vrsta spomenika. Ona je predstavljala Gažija kao takvog i njegovu prisutnost u gradu, mislim da se o tome radi. Imala je ta kuća i arhitektonsku vrijednost, no to ne znači da ju neće imati i nova zgrada na tom mjestu. Ljudi su osjetljivi na osjećaj kraja jedne ere koja je počela Gažijevom smrću, a sad je vidljiva i u fizičkom smislu, rušenjem njegove kuće koja je bila ‘spomenik’ njegove ere. Ta je kuća povezana s velikim rastom Koprivnice iz provincijskog grada u jedan od jačih industrijskih centara u ovom dijelu Hrvatske. Mislim da su upravo zbog toga ljudi emotivno vezani uz tu kuću.
Vlada li u današnjem urbanističkom planiranju ipak jedna stihija?
Vlada stihija koja je nastupila nakon 1990. kada je čitav niz urbanističkih institucija i zakonskih rješenja ukinut. Mi se još uvijek u urbanističkom smislu nismo vratili toj kvaliteti od prije tridesetak godina. To vidimo u Zagrebu, u Splitu pa i u obnovi Banije. Na primjer, Dubrovnik je krajem 70-ih pretrpio potres i detaljno je obnovljen, no za to je bila zadužena jedna institucija unutar zakonskog okvira koja je odradila posao u desetak godina.
Zanimljiv je i važan prostor Bašće. Renesansni ga je festival revitalizirao na nekoliko dana u godini, no može li ga se učini relevantnim i zanimljivim tijekom cijele godine?
Arhitektonsko-urbanistički je taj prostor jedan od najvažnijih u gradu i postoji želja da se to uredi. Koliko znam, gradske vlasti već dvadesetak godina planiraju, ključno je samo u kojem će se trenutku to postaviti kao prioritet, a tu je i zona ispred Franjevačke crkve pa do kraja Esterove. To je prostor gdje u jednoj liniji možeš ispričati povijesti grada. To se mora riješiti u fazama, no moramo prije toga imati cjelovito rješenje za čitav potez. Neki planovi su postojali, no na njima treba dalje raditi. Konkretno, Renesansni je festival za taj prostor napravio puno dobrog jer je u njega uperio reflektore, ponovno ga aktualizirao.
Reflektori se ipak ugase…
Tu treba paziti i na to da se pretjeranim korištenjem prostora ne dovede i do destrukcije tog važnog identitetskog, povijesnog, ekonomskog i prostornog resursa. Inače, čini mi se da je najstariji koprivnički sportski klub zapravo klizački klub, a njegovo je mjesto bilo na Bašći, zimi se tamo klizalo. Hoću reći, to je tradicionalno sportsko-rekreativni prostor s vojnom povijesti, prostor sajma, okupljanja… Koprivničanci možda i nisu svjesni koliko je taj prostor potentan za daljnji razvoj grada i u isto vrijeme za pričanje priče o Koprivnici.
Svi s nestrpljenjem očekujemo dovršetak obnove trga. Koliko je ovo što vidimo daleko od inicijalnog idejnog rješenja i je li to rješenje uopće najbolje?
I na tom projektu se vidi pozitivni impuls prema uređenju grada od strane uprave grada. To je bio iskorak u pravom smjeru, natječaj za arhitektonsko-urbanističko rješenje je izvrsno proveden. No nažalost nismo dobili dobro rješenje, to se ponekad događa na natječajima. Mislim da se trebalo tražiti bolje rješenje jer nismo dobili zadovoljavajuće. Možda je trebalo ići s još jednim natječajem dok se ne nađe pravo rješenje jer mislim da ovo iz raznih razloga nije to pravo rješenje. Do ovakvog je trga došlo iz određenog nepoznavanja konteksta i razumijevanja toga što taj trg zapravo jest. To je povijesni trg, a ovo rješenje ga tako ne tretira. No, ključno je da rješenje nije vječno niti rađeno materijalima koji su vječni tako da vjerujem da ćemo u budućnosti doživjeti još koju transformaciju trga.
Priča se i o rekonstrukciji parka…
Taj park građen je u 19, stoljeću kao gradski park. On izlazi iz tradicije koju je uspostavio Beč u kojem su deset godina prije nas također rušeni bedemi. Tamo je dio srušenih bedema pretvoren u gradski park, a dio u niz drugih parkova od kojih svaki ima svoj zasebni karakter i funkciju. Mi smo u naslijeđe dobili gradski park i kao takvog ga moramo održavati… Ne znam što se s parkom planira napraviti, no ovo što imamo je zadovoljavajuća forma gradskog parka, pa i klupe su iste kao one u bečkom gradskom parku. Trebamo znati koji i kakav park mi želimo. S obnovom trga smo već negirali određene kulturne i društvene supstance tog prostora, opasno je da to napravimo i s parkom jer se time mijenja karakter čitavog grada. I to je legitimno uraditi, no mora se napraviti namjerno i s ciljem uz sudjelovanje javnosti, a ne bez jasne strategije i plana s jasno definiranim ciljem. S Koprivnicom i parkom s takvim slojevitim naslijeđem valja postupati nježno.
