Hrvatski građani zaziru od legitimnih javnih prosvjeda, dok su Koprivničanci u takvom demokratski neupitnom buntu još suzdržaniji

Pariz gori, i to ne samo u onom metaforičkom smislu. Ulice su svakih dva-tri dana prepune bijesnih demonstranata. Grad koji je simbol svjetske kulture i umjetnosti guši se u smeću. Zgrade i prometnice preplavljuju štakori. Javni prijevoz tek djelomično funkcionira. Ispred Louvrea i ostalih svjetski poznatih muzeja stoje prosvjednici koji sprečavaju ulaz turistima. Posvuda ima razbijenih izloga te zapaljenih automobila i kontejnera. Gradom koji je i simbol prestižnih parfema dominira miris suzavca i paljevine. Nasilni se prosvjedi šire i na većinu francuskih gradova. Sve je više uhićenika i ozlijeđenih osoba. Jednom riječju, u toj je državi trenutno totalni kaos.


Zašto? Zato što se nemali dio Francuza ne slaže s proklamiranom reformom mirovinskog sustava, po kojoj bi sadašnja granica od 62 godine za odlazak u mirovinu bila povišena za još dvije godine. Razlog je za tu mjeru jednostavan i racionalan: ozbiljno prijeti kolaps tog sustava. U Hrvatskoj je, usporedbe radi, gornja granica za muškarce odavno podignuta na 65 godina, a u nekih europskim zemljama ona iznosi 67 godina.

Francuzi, dakle, jednostavno ne žele raditi preko granice koju su ocijenili primjerenom za zasluženi i solidno plaćeni životni odmor. U tom se cilju, izuzmemo li manje nasilne skupine, služe legitimnim i mnogo puta korištenim oružjem: javnim prosvjedima. Oni su provjereno sredstvo borbe za najrazličitije francuske interese još od slavne revolucije u 18. stoljeću, koja je promijenila i cjelokupnu društvenu sliku tadašnje Europe.

Jedan od rijetkih prosvjeda u koprivnici 2009. godine protiv gradnje Piškornice, na njemu se okupilo više novinara nego prosvjednika / FOTO: Privatna arhiva

U javnim su prosvjedima i građani ostalih europskih država, posebno onih razvijenijih. U trenutku dok ovo pišemo Njemačka je, primjerice, praktički blokirana nizom sinkroniziranih štrajkova javnih i transportnih službi te brojnih tvrtki. Masovni su prosvjedi uobičajeni u Belgiji i Nizozemskoj. Sve su buntovniji i Česi, Poljaci i Mađari. Štrajkovi su u Velikoj Britaniji postali tako česti da se građani koji u Londonu odlaze na posao moraju redovno informirati imaju li taj dan javni prijevoz, ali i rade li njihove zdravstvene ustanove. Prosvjedi su sve više realnost i u SAD-u, no posljednjih su godina i maksimalno politizirani, zbog čega je ta kolijevka moderne demokracije osramoćena u poznatom Trumpovom rušilačkom pozivu na marš svojih sljedbenika na Capitol.

Što se pak događa u Hrvatskoj? Građanima kriminalom i korupcijom poharane države javni prosvjedi kao da nisu dio bontona, a kamoli ustaljene demokratske kulture. Najavljeni štrajk zdravstvenih djelatnika u vlastima sklonom dijelu javnosti tumači se kao neopravdani i zlonamjerni eksces, gotovo na razini diverzije. Valjda aktualna Vlada zna što je liječnicima i ostalom medicinskom osoblju potrebno!? Ima tko će misliti umjesto njih! Medicinari se, dakle, svode na obične provokatore, za neke režimske mozgove i na sumnjive Hrvate. Ponajbolji je to dokaz iznimno niske i svjesno krivo tumačene demokratske kulture.


Mogli bi od hrvatskog osamostaljenja na prste nabrajati veće i po posljedicama ozbiljnije hrvatske javne prosvjede, poput štrajka prosvjetara i nekoliko okupljanja relativno malobrojnih radnika koji su nakon propasti svojih tvrtki ostajali bez plaća. Ali i okupljanja manjih grupa političkih i svjetonazorskih radikala. Jedini je izuzetak od tog pravila bilo 1996. veliko okupljanje nezadovoljnih građana zbog ukidanja radijske koncesije Stojedinici, što je imalo jasnu političku pozadinu.

Prosvjed protiv gradnje Piškornice / FOTO: Privatna arhiva

Zacijelo je takvo izbjegavanje javnih prosvjeda kao legitimnog demokratskog sredstva zapravo i mentalna posljedica dugotrajnog življenja u bivšem jednostranačkom sustavu. Tada je i pomisao na javno iskazivanje nezadovoljstva bila suspektna, ponekad i s pravosudnim epilogom. O povremenim se izlascima radnika na ulice sve do pred slom komunizma nije moglo realno izvještavati. Iz vlastitog iskustva znam da je jedan u doslovnim smislu šifrirani poziv iz omladinskog tiska na javni iskaz nezadovoljstva zbog ponašanja redara u jednom zagrebačkom glazbenom klubu, koji na kraju nije ni održan, izazvao pravi politički skandal.

Problem je što je taj način razmišljanja i danas dominantan među vladajućima, koji bi željeli da bahato krojenje života i rada hrvatskih građana prolazi bez javnog očitovanja njihovog raspoloženja. U prilog tome govori i činjenica da je Markov trg ograđen i praktički zatvoren za prosvjede. Ne bi, prema vladajućima, bilo dobro da im netko larma pod prozorima dok izgaraju za naš boljitak! U Hrvatskoj još mogu prodati takvu demagogiju, dok bi takva retorika u Francuskoj ili Njemačkoj bila i dodatni okidač za masovne javne prosvjede.

Ako hrvatska javnost ne koristi prosvjede ni kad su razlozi za njihovo organiziranje od krucijalne važnosti, onda je unaprijed jasno da je politički pitoma Podravina još udaljenija od tog političkog alata. Ne znamo što bi mogao biti razlog da Koprivničanci protestno izađu na ulice. Nije to bilo ni dugogodišnje ‘čerupanje’ Podravke, dio kojeg je i enormno prelijevanje novca u menadžerske džepove, kao i propadanje tvrtki poput gospodarski iznimno važnog Bilokalnika. Vrhunac su bunta bili pozivi na okupljanje kad je prijetilo Agrokorovo preuzimanje kompanije. Kao i nekoliko ne baš brojnih okupljanja zbog ekoloških ili komunalnih razloga. Ironično je da mnogi građani više pamte ‘okupaciju’ Zrinskog trga koju su prije 15-ak godina organizirali srednjoškolci u cilju odgode uvođenja državne mature, u čemu su tada i uspjeli.

Danas bi neupitna tema za masovno javno iskazivanje nezadovoljstva trebalo biti učestalo varanje građana zbog višekratne odgode radova na brzoj cesti, koja je temeljno koprivničko razvojno pitanje. Ni lokalna vlast ni nevladine udruge ne razmišljaju, međutim, o javnom okupljanju frustriranih građana, iako je jasno da vladajući HDZ reagira samo na pritiske. Čini se da potencijalni organizatori takvih protesta opravdano strahuju da bi zbog olakog podravskog mirenja sa svim nevoljama doživjeli pravi politički fijasko. Zato nas državna vlast i sustavno ponižava.


Vezani članci

Najčitanije