Istina je neka tvrdnja koja odgovara stvarnosti. Koncept koji govornik prenosi isti je kao i stvarnost (prasl. istъ, češ. jistý, latv. ists). Katkada razlikujemo riječi isti i jednaki u smislu da potonje označava dvije različite stvari/pojave među kojima nema jasne razlike, dok isti može podrazumijevati da se u oba slučaja radi tek o jednoj istovjetnoj stvari/pojavi. Tako bi npr. „Na radiju stalno sviraju iste pjesme” značilo da se pjesme ponavljaju, odnosno iste su iz dana u dan. S druge pak strane, kada kažemo „Sve su te pjesme jednake„ tu se radi o nemogućnosti razlikovanja očito neistovjetnih pjesama, jer su valjda po čemu preslične.
Ipak, kada bolje osmotrimo prvu izjavu, vidjet ćemo da se ni ondje ne radi nužno isključivo o istovjetnim pjesmama već da se većina pjesama koje čujemo na radiju stalno vrti. A kada tkogod na što odmahne rukom i kaže „Isti vrag!”, to upravo znači da su neke dvije stvari/pojave samo nominalno različite, a u stvarnosti je to „Jedno te isto” jer su razlike nebitne. Isto i jednako stoga je manje-više isto. Zato ćemo sasvim dobro razumjeti što se misli kad se kaže „Sve su te pjesme iste.„
Zašto je to bitno? Pa koliko se često ljudi ne mogu složiti oko toga što je zapravo istina? Doduše, dokle god se radi o objektivnoj stvarnosti, kada se što može izmjeriti – npr. brzina automobila ili cijena artikla – tu je presuda jednostavna, ali čim u to upletemo ljudski faktor, stvari se kompliciraju. Lako je ustvrditi tko je prvi započeo ako imamo kamere koje su zabilježile kakav incident, ali ono što kamere ne pokazuju jest lanac događaja koji je do toga doveo. Možda su iza kakva šamara stajali mjeseci nesnosna maltretiranja. I što je sad istina? Možete li zamisliti takvu situaciju?
Koliko je onda sve još kompliciranije ako se radi o vrijednosnome sudu ili estetskoj procjeni. Što recimo čini dobru pjesmu? Razina glazbene kompleksnosti može biti dio objašnjenja, kao i neka kreativnost/originalnost (iako je to već teže argumentirati), a naravno i sama vještina izvedbe je bitna, ali da je to tako jednostavno, nitko se nikada oko glazbenoga ukusa ne bi posvađao.
A što tek onda kada se radi o situaciji u kojoj se mišljenja o ljepoti stubokom razilaze? I još k tome, što ako je javno mnijenje (barem kao što je prikazano kroz medije) jednoga stava, a Vaš je drugačiji? Tko je u pravu? O ukusima se ne raspravlja, reći ćete. Ma molim Vas, otkad to? Čitate li vi novine? I što ako je sadašnji gradonačelnik, recimo, oduševljen novim gradskim trgom, a neki bivši eto ne smatra da je dobro pogođen. Što je onda istina? Bivši je bivši, reći ćete.
Nekako se uvriježilo da, barem kad se ne radi o objektivnim pokazateljima, istina ovisi o prevladavajućemu stavu, posebno ako se argumenti doimaju stručnima. Stoga ako ste čitali članke u lokalnim medijima u zadnjih nekoliko mjeseci, bit ćete dojma da imamo najljepši trg u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ako ne i šire. Ako ste isprva i bili skeptični, priznajte da vam se stav barem malo poljuljao. I onda se jednoga subotnjega jutra na Trgu odigra sljedeća scena. Djevojčica od nekih 6-7 drži se mami za ruku i šapuće, onako djetinje, da svi čuju: „Jelda mama kako mi imamo ružan trg!”. I vaš se omiljeni kolumnist prisjeti jedne bajke o kraljevskoj odori. Čekamo još samo da netko od vas kihne!
