Jel’ u siječnju studeno?

Složili smo se u prošloj kolumni da je siječanj rijetko kome omiljeni mjesec. Ipak, idealno je to razdoblje za nove početke, budući da simbolički predstavlja liniju razgraničenja između dviju godina. A simbolika nije u ljudi nevažna – na kraju krajeva i jezik nam je u naravi simboličan (želi li tko saznati više o ovome, može potpisnika ovih redaka pozvati na kavu – previše bi to kolumni uzelo!). Recimo za sada tek da je simbol ono što stoji umjesto čega drugog (<grč. symbolon < syn + bole „ono što se baca zajedno”) kao dogovoreni znak, koji kroz upotrebu postaje uobičajen. Simbol uvijek sadrži element odabira i arbitrarnosti, ali i motiviranosti te evolucije značenja: simbol munje možda jest prepoznatljiv (ne moramo ga ni crtati!), ali munja na nebu ne izgleda baš tako* (ne vjerujete li, proguglajte!), a tek će s vremenom kroz kulturu poprimiti značenja poput brzine, opasnosti, električne struje pa čak i hard rocka.
Tako su i riječi simboli, a ono što mi ovdje s njima nastojimo jest potražiti put koji su prešle kako bi zadobile današnje značenje. Pritom im se mijenjao oblik (prvenstveno govorni – zapis je tek sekundaran!), što je naravno važno za njihovo slijeđenje kroz povijest, ali nâs prvenstveno zanima kako je došlo do značenjske transformacije.
Riječi, naravno, nikada ne možemo razmatrati u izolaciji od jezika kojemu pripadaju, ali niti odvojeno od kulture govornika datoga jezika. Na kraju krajeva, danas znamo da ono na što riječi ukazuju nisu pojave stvarnosti iz našega okružja već pojmovi u mislima govornika jezika, neodvojivi od cjelokupnoga sustava znanja i kognitivnih sposobnosti, ali i čvrsto usidreni u kakav kulturni milje.
Imena mjesēca odličan su primjer istovremene motiviranosti i arbitrarnosti. Nema sumnje da su i 11. i 12. i 1. mjesec hladni, ali samo jedan od njih ima u hrvatskome naziv studeni. S druge strane, u ruskome je arhaični naziv za 12. mj. студень (studenʹ), a u bjeloruskome je студзень (studzen) 1. mj. Iz ovoga možemo zaključiti da su ta imena stara, ali i da se kalendar mijenjao.
Siječanj je, dakle, zasigurno motivirano ime, ali današnjim govornicima njegovo izvorno značenje više nije bjelodano. Utvrdili smo već da je moguća etimologija od prasl. *sěkti, ali da nije vjerojatno objašnjenje da se sijeku drva za ogrjev niti da taj mjesec presijeca godinu. Može se čuti i interpretacija da siječe hladnoća, međutim bez čvrstoga etimološkoga uporišta.
Bacimo li pak pogled na narodna imena 1. mj. u ostalima slavenskim jezicima, nalazimo prilično šarenu sliku: od češkoga leden preko slovenskoga prosinec do makedonskoga i srpskoga koložeg. Etimologija ledena je očita, a oni koji bi mogli baciti svjetlo na hrvatski siječanj su sičen′ u ukrajinskome, sečenʹ u ruskome te sečen u bugarskome.
Zanimljivo, u crkvenoslavenskome** (prvi standardizirani južnoslavenski jezik iz 9. st.) je 2. mj. bio сѣчьнъ (sěčĭnŭ) a danas je (arhaično) narodno ime za februar u makedonskome i srpskome сечко (sečko), dok u slovenskome nalazimo svečan. Potonji bi naziv mogao biti nepovezan, odnosno dolaziti od prasl. *svetъčanъ „svečan” ili *svętъ „svet”, ali bi se moglo raditi i o naknadnoj reinterpretaciji te stapanju korijena *sěkti s nekime od navedenih, možda zbog blagdana Svijećnice.
I kad već polako dižemo ruke, neočekivan trag nalazimo u dijalektalnim oblicima – pa se tako u češkome može naići na sěčen kao ime 7. ili 8. mj. Očito ideja o hladnoći ovdje gubi smisao, ali u kombinaciji s arhaičnim srpskim koložegom, otvara se jedna nova perspektiva. Više o tome u sljedećoj Juhi!


Vezani članci

Najčitanije