Jezikova juha: Hoće li povijest u povijest?

Povijesna znanost (ili historija) istražuje, opisuje i tumači povijesne događaje. U užemu tehničkom smislu, povijest predstavlja prošle događaje, a historija je humanistička znanost koja se njima bavi. Kako je u osnovi europske znanosti antička filozofska tradicija, tako i začetak povijesti tražimo u Grčkoj. Ocem se povijesti obično smatra Herodot, ali ocem povijesne znanosti radije ćemo nazvati Tukidida, koji u svojim opisima zbivanja istražuje uzročno-posljedične veze i naglašava ljudski faktor u razvoju događaja (za razliku od božanske intervencije ili sudbine). Tukidid također svjesno nastoji koristiti pouzdane izvore, te u prepričavanju koristi kronološki pristup (<grč. kronos ‘vrijeme’ + -logia ‘znanost, disciplina’).


Povijest će se kroza srednji vijek tako uglavnom i ispisivati u obliku kronika, što dolazi izvorno od starogrčkoga ta khronika (biblia) ‘knjige kronologija’ ili malo slobodnije ‘zapisi vreménā’. Alternativni je naziv kronografija opet iz starogrčkoga (<grč. -graphia ‘pisanje’). U latinskome se onda chronica reinterpretiralo kao jednina ženskoga roda (umjesto izvorne množine) te tako ušlo i u hrvatski. A najpoznatija srednjovjekovna kronika u Hrvata i ostalih Južnih Slavena jest Ljetopis popa Dukljanina, djelo neimenovana barskog svećenika, vjerojatno iz 12. st.

Upravo nam korijen riječi povijest pokazuje da se ona dugo tretirala tek kao pripovijest o prošlim vremenima, od prasl. věstь, vezano uz vědě ‘znam’. Zato se u hrvatskome do 19. st. koristila riječ dogodovština ili događajnica. I u ostalima europskim jezicima riječi za povijest u pravilu odražavaju ovu povezanost, pa je tako u njemačkome Geschichte ‘događaj, priča, povijest’, u slovenskome zgodovina (vezano uz hrv. zgoda), dok engleski history ima isti korijen kao i story ‘priča’, te su se dva oblika dugo koristila izmjenično.
I tu je vrijeme da se vratimo historiji, koja je naravno iz grčkoga ἱστορία, što se razvilo iz riječi za za ‘znanje, svjedočenje’ u ‘narativ’, ali i ‘istraživanje’. Upravo će, naime, ovo značenje biti ključno za razvoj moderne znanosti o povijesti, koja nastoji kritički sagledati i protumačiti izvore, staviti događaje i svjedočanstva o njima u kontekst vremena te ih analizirati da bi shvatili kako je do njih došlo.

Budući da i historija vuče korijene od proto-indoeuropskoga *weid- ‘vidjeti, znati’, baš kao i povijest, a kako se u svijesti govornika izgubila povezanost između povijesti i pripovijesti, korištenje češćega oblika čini se posve opravdanim, kad se ne radi o specijaliziranoj stručnoj literaturi. Tako i u hrvatskim školama postoji predmet povijest, koji kroz priču o prošlim vremenima nastoji u učenika razviti razumijevanje razvoja događaja, kako bi naučili ne samo što su ljudi u određenim uvjetima činili, već i zašto su to činili, kako bi se moglo desiti da to ponovno učine, i koje bi to imalo posljedice.

I zato, kada se u eksploziji STEM-a, pa ajde sada i promaljanja STEAM-a, te naglaska na stručno osposobljavanje kroz razvoj vještina (bez sumnje opravdana), odjednom nađemo u situaciji da se dovodi u pitanje budućnost nastave povijesti u strukovnima srednjim školama, moramo se i opet prisjetiti riječi George Santayane na ulazu u Auschwitz: Oni koji se ne sjećaju povijesti osuđeni su da ju ponove.


A ako se pak pitate što mi tu možemo, dodat ćemo još dva citata. Tukidid je zapisao: Jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju. A Marx poentirao: Filozofi su svijet samo različito interpretirali. Stvar je u tome da ga promijenimo.

Vezani članci

Najčitanije