- Eto, prošao nam svibanj, i već smo u lipnju. Tako je to s vremenom – teče. A što je još zanimljivije teče u krug! Možda danas toga i nismo toliko svjesni, ali našim je precima to bilo savršeno jasno. Ljudska je podjela vremena, na kraju krajeva, naglašeno ciklična. Od sekunde do stoljeća, svi se vremenski segmenti ponavljaju. A najsvjesniji smo toga u onih koji su za nas i najvažniji: dani i godine.
Piše: Saša Kresojević
Ljudsko je iskustvo, sasvim logično, u središtu našega razumijevanja svijeta. Ne zanima nas u našemu svakodnevlju niti mikrosvijet niti makrokozmos. Jer što nam znači činjenica da se zid sastoji od atoma, a oni uglavnom od praznoga prostora, kada mi kroz taj zid proći ne možemo. I zašto bi nas mučilo što je naš planet tȅk kamenčić u galaksiji, koja i sama nije doli trunke u svemiru, kad je taj kamičak na kojemu obitavamo sav naš svijet. A vrijeme: možda za nas teče samo u jednome smjeru, ali svaki je novi dan slika prijašnjega.
Svakoga jutra sunce izlazi, svake večeri zalazi. Zamislite kako je to važno bilo kada još nismo poznavali niti umjetne svjetlosti, niti vatre kojom bi se ogrijali: kada smo šćućureni u pećinama tražili zaklon, toplinu i zaštitu od predatora što su carevali noću. Jednako je tako važno bilo znati da će ledeni i gladni mjeseci zime proći, te će sunce povratiti staru snagu i zemlja ponovno dati rȍda. Naše su postojanje i preživljavanje tada bilo daleko više djelom prirode i daleko nam je jasnije bilo da bez redovne smjene dana i noći, ljeta i zime, ne bi niti nas bilo. I život i smrt u toj su perspektivi bili tȅk očekivane neminovnosti: znali smo da će jedno uvijek slijediti drugo.
Neće to biti ista godina, neće to biti isti dani, neće više biti niti mnogih od nas, ali život ide dalje, svojim predvidivim tokom. I lakše nam je.
Ipak, čak i kada znate da jutro dolazi, nekada je noć toliko mračna da se zapitate hoće li ikada svanuti. Neke se zime doimaju tako konačnima da nam ne preostaje dugo doli nada da će sunce koje umire opet prosijati i vratiti nam život. Neće to biti ista godina, neće to biti isti dani, neće više biti niti mnogih od nas, ali život ide dalje, svojim predvidivim tokom. I lakše nam je.
Upravo je mjesec svibanj, sada već za nama, utjelovljenje toga duha proljeća, plodnosti, novoga života. Kada pomislimo na svibanj, past će nam na pamet proljetno sunce, zelenilo stabala i voćke u cvatu. Svib (lat. Cornus sanguinea), po kojemu je svibanj dobio ime, razgranati je listopadni grm, čest na rubovima šuma od zapada Azije do Pirinejskoga poluotoka. Cvjetovi bijele boje, tipični za ovaj dio godine, s vremenom će se pretvoriti u okrugle crne bobice, čije sitne koštice izazivaju mučninu. Lišće sviba ujesen poprima crvenu boju, po kojoj je vrsta u latinskome i dobila ime (sanguinea ‘boja krvi’). Iz roda je drijena, kao i crveni drijen koji daje jestive bobice drenjine, od kojih se kuhaju džem i sirup, suše se za jelo i čaj, ali i peče rakija. Uz varijante imena svibanj/sviben, u hrvatskim se dijalektima naziva i filipovčak/filipovščak (prema blagdanu Sv. Filipa i Jakova), veliki traven (kao i u slovenskome), maj (iz lat. Maius mensis, moguće od božice plodnosti Maie, vezano uz ‘rast’) te rožnak, bit će od roža/ruža.
I tako, tu je lipanj, uskoro će i Ivanje, i život ide dalje, premda nam neki ostaju tek u sjećanju.
Nakon svibnja, došao nam je i lipanj, mjesec lipe, jedno od svetih stabala slavenske tradicije, vezano uz plodnost i ženstvenost, cvjetova ljekovitih svojstava, u čijim su šumama naši preci skupljali vosak i med od kojega se pravila medovina. Naziva se i rožencvet, a u rimskome je kalendaru bio posvećen Junoni, zaštitnici majčinstva i braka.
I tako, tu je lipanj, uskoro će i Ivanje, i život ide dalje, premda nam neki ostaju tek u sjećanju.
In memoriam Lidija Šalamon (1970.-2024.)
