Kino je, najjednostavnije rečeno, dvorana u kojoj se prikazuju filmovi. U naletu sveopćeg mahnitanja prema modernizaciji i kapitalizaciji, odnosno neizbježnom pritisku da se svake godine mora ‘bolje i više’ ukoliko uopće želimo opravdati svoja postojanja i nastojanja, a što onda za sobom neminovno vuče bezličnost i generiku, kina u Hrvatskoj sve više nalikuju trgovačkim centrima. Izmještena iz grada u svakojake ‘cineplekse i multiplekse’, ponudom i arhitekturom sasvim su jednaka nekakvom bliještećem trgovačkom centru s najaktualnijom ponudom ispraznog smeća odjevenog u skupo ruho.
Osim u Zagrebu (gdje je, usput, već propalo Kino Europa i Kino Grič), poneko ‘staromodno’ kino još ponegdje i postoji. U Splitu je to Kino Zlatna vrata, Kino Karaman i Kino Bačvice, u Rijeci Art Kino, u Osijeku poznata Urania, u Varaždinu Gaj, u Puli Kino Valli, u dalekom Dubrovniku Dvorana Visia, u popularnim Vodicama Kino Vodice, u Velikoj Gorici kino istog imena, na otocima Kino Korčula, Kino Mediteran Hvar, Mediteran Jelsa, Mediteran Lastovo pa onda Mediteran Makarska, Imotski, Komiža i Podgora, Kino Pobjeda u Metkoviću, Kino Ivanec, Kino Zabok i Kino Zelina, Kino Vis, Đakovo, Daruvar, Biograd, Bjelovar, Duga Resa, Lič, Mrkopalj, Plaški, Slunj, Vrbovsko, Slatina, Čakovec, Cres, Ivanić Grad, Sinj, Samobor, Kutina, Petrina, Pakrac, Novska, Novi Marof, Nova Gradiška, Labin, Mali lošinj, Otočac, Poreč, Rovinj, Rab, Prelog i Sisak.
Drugim riječima, u Hrvatskoj još uvijek postoje ‘starinska’, ali opet moderno opremljena kina koja nisu izgurana u ‘cineplekse i multiplekse’ na periferiji grada i koja, uz redovni program najrecentnijih ‘blockbustera’, tu i tamo prikazuju i razne revije takozvanog europskog i drugog filma ili pak revije pojedinih legendarnih redatelja. Jedna takva revija, konkretno redatelja Orsona Wellesa, trenutno traje i u koprivničkom Kinu Velebit za koje možemo biti sretni da pripada ovom popisu kina koja nisu trgovački centri. Dapače, Kino Velebit rijedak je primjer jednog od preživjelih punokrvnih lokalnih ‘gradskih’ kina koje se nalazi u najstrožem centru grada, a posjetitelje svakodnevno mami sad već ikoničnim neonskim natpisom ‘KINO’ iznad uličnog ulaza u haustor. Kino je, osim toga, i jedino preživjelo mjesto pravog ‘kulturnog sadržaja’ na trgu jer se osim filma ništa drugo niti ne nudi, barem ne na tjednoj bazi i u kontinuitetu. Tu su, naravno, i Knjižnica i dvije Galerije, no to je ipak nešto drugačiji ‘zabavni sadržaj’ koji ni po čem ne može pratiti tjednu dinamiku izmjena novog sadržaja odnosno filmova u kinu.
U naletu sveopćeg mahnitanja prema modernizaciji i kapitalizaciji, odnosno neizbježnom pritisku da se svake godine mora ‘bolje i više’ ukoliko uopće želimo opravdati svoja postojanja i nastojanja, a što onda za sobom neminovno vuče bezličnost i generiku, ostaje nam se samo nadati da će Kino Velebit barem još neko vrijeme biti pošteđeno takvih ideja. Jer, da se poslužim legendarnom scenom legendarnog filma ‘Maratonci trče počasni krug’, kino u centru grada rijetka je građanska radost i, osim što više ne možemo zalijepiti plakat na plakatni stup kao u filmu, barem još uvijek možemo za sladoledom trčati kroz varoš i vikati ‘još uvijek radi bioskop, još uvijek radi bioskop…’
