Kad lučonoše odlučuju

Nije lako donijeti odluku, o čemu god da se radilo. Osnova svake odluke, naime, leži u razlikovanju, u lučenju onoga što je pravo od krivoga. U korijenu te riječi nalazimo praslavenski *lǭčìti ‘odvajati’. Odmah će vam na um, bez sumnje, pasti slika odvajanja grešnika od pravednika, tipična za brojne religije. Valja, dakle, prvo razlučiti kako bismo mogli odlučiti.
Prefiks raz- (ras-/raš-/raza-) obilježava ‘odvajanje’, recimo razbiti ili rastjerati pa onda, logično, i ‘širenje’ npr. razrasti se, dok ne dosegnemo znatnu ili čak punu širinu (‘svršenost’) kao u razvodniti, razbuktati se, što često podrazumijeva i ‘kraj’ pa je razmrsiti. Tako onda može nešto postojeće i nestati, kao u razoružati (gdje nestaje oružje) ili raspojasati se (gdje nestaje ono što je koga sputavalo poput pojasa), ali i štogod nova nastati npr. razbjesniti se (gdje se bijes širio dok nije postao poput požara).
Zanimljivo, i prefiks od- (ot-) ima kao jednu od osnovnih odrednica ‘odvajanje’, kao u odagnati ili otići pa onda i ‘svršenost’, npr. odsvirati, odbrusiti, odbaciti, ali i ‘suprotnost’ odmoći te označavanje smjera ‘od ishodišta’ odavde.
Logično je stoga da su ta dva procesa povezana. Situaciju tako valja dobro odvagnuti kako bismo razumno donijeli odluku. Nije to, razumije se, uvijek ni lako. Katkada, hipotetski, možete doći u situaciju da morate glasati* za kakvu rezoluciju. Iako znamo da rezolucije uglavnom ništa ne razrješavaju, ipak se njima šalje kakva-takva poruka. Posebno, kada bi u takvoj hipotetskoj situaciji u tjedan dana broj civilnih žrtava prestigao brojku iz više od devet mjeseci od žestoko osuđivane ruske invazije na Ukrajinu.


glasovati je arhaizam za kojim zaista nema potrebe jer čak i ako bi se kada kakve životinje našle u kojemu parlamentu, skupštini ili sabornici, neće nas zbuniti to što se one glasaju budući da se očito radi o povratnome glagolu, a problem jedino nastaje ako se istima dopusti da glasaju!

Svaki sukob, jasno, ima svoju genezu. I razumljivo je da valja ispitati duboke korijene, jer bez toga nema trajna rješenja. Zato smo mogli čuti da se Hrvatska u nedavnome ne-tako-hipotetskom glasanju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda o rezoluciji kojom se tražilo hitno primirje u Gazi, odlučila glasati protiv, zajedno s još 14 zemalja svijeta. Tekst rezolucije, naime, nije sadržavao referencu na teroristički napada Hamasa, u kojemu je ubijeno više od tisuću osoba, većim dijelom civila. Isto tako, mogli bismo dodati, nije sadržavao niti referencu na desetljeća sukoba, na izbjegličke kampove u kojima žive generacije Palestinaca, na masakr izraelskih sportaša u Minhenu, na ilegalna izraelska naselja na palestinskoj zemlji, na egzodus Židova iz arapskih zemalja, na Rezoluciju 181, koja je predviđala uspostavljanje dvije države, na odbijanje arapskih zemalja da istu prihvate te njihov napad na Izrael, na masakre civila s obje strane, na sporazum iz Osla, na atentat na Yitzhaka Rabina, na nerazjašnjenu smrt Yassera Arafata, na kolonijalizam, pogrome i Holokaust, na nerazrješivi gordijski čvor…
Nije, na kraju krajeva, niti piscu ovih redaka bilo lako odlučiti čime će se ovotjedna kolumna baviti, posebno stoga što još valja dovršiti priču iz prošlotjedne. Ipak, s obzirom na situaciju, činilo se neumjesnim ne progovoriti o aktualnoj temi. A analize motiva hrvatskih vlasti ostavit ćemo pozvanijima. Možda je tek znakovito da lučiti u smislu razlikovanja nije izravno povezano s luči ‘svjetlom’ (< prasl. lučь). Valjda se zato čini da se neke odluke donose u mraku.

Vezani članci

Najčitanije