Keksi i capuccino (1. dio)

  • Svake godine knjižnica i čitaonica Fran Galović organizira kreativni natječaj ‘Nostalgija u Koprivnici’ za najbolju kratku priču čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, na koprivničke ulice i u koprivničke kvartove. Ove godine treću nagradu osvojila je Nikolina Sabolić za priču ‘Keksi i capuccino’ koju donosimo u nastavcima.

Autor: Nikolina Sabolić
Babica je otišla na vrijeme. Otišla je na vrijeme. Kriste mili koja vrućina. Ni daška vjetra ni povjetarca uf uf. Ljuljačka u dvorištu stoji u vremenu. Malena spava. Lišće miruje u noćnoj krošnji. Na terasi se teško diše. Vrućina joj se uvlači u nosnice i grebe grlo. Otpija gutljaj đina. Uf koja vrućina. Noćas se Saturn približio Zemlji i vlada nebom. Babica je otišla na vrijeme. Put neba. Nije se pretvorila u prah. Još je rano. Leži Pri sv. Duhu. Otišla je ljetos kad su polagali kamen spoticaja u spomen na Davida Löwyja. Položili su ga na Trgu bana Josipa Jelačića između kućnih brojeva 14 i 15 ispred jednokatnice u kojoj je živio. Rođen interniran ubijen. Ugraviran u mjedenu pločicu i položen u pločnik novouređenog koprivničkog trga. Za Babicom je ostala šalica od debelog porculana i tanjurić. Prst debeo porculan žućkast od vremena. I srebrni lančić. Ostala je bijela plastična vrećica. U vrećici Fanckov cappuccino classic i Leibniz keksi. Babica je poželjela cappuccino. Odnijet će joj u bolnicu skupa s keksima. Sutra će joj odnijeti. Danas se predugo zadržala na poslu. Godišnji su. Sutra će otići ranije dok su još posjete. Sutra je stigla poruka Babica je vmrla. Bijela vrećica još je u boravku kraj komode. Bijela kao opomena. Pazi čovječe sutra više nećeš ići ispod zvijezda! Babica je prešla u zvijezde. Babica joj je pričala priče. U vrelim noćima poput ove ležale bi na razvučenom kauču u kuhinji stare hižice. Ona i Babica. Ispričaj mi ‘Macek peci meco je’! Kaj nazaj tu? Ja bih ‘Macek peci meco je’! Stara jedinka imala je dvije prostorije. Na ulicu je gledala spavaća soba u kojoj već dugo nitko nije spavao. Rezbareni ormari. Masivni krevet. Komoda s malim ladicama i ogledalom. Bajka. Za tim je ogledalom provela dane i sate. Otvarala je i zatvarala ladice. Igrala se velikom lutkom čiji je jedini posao bio sjediti posred kreveta. Mamica se nije smjela puno igrati lutkom. Ona je smjela. Spavaća je soba bila hodnikom odovojena od kuhinje. Babica je kuhala za šporetom na drva. Na samom rubu šporeta uvijek je stajao duboki crveni lonac za toplu vodu. U kuhinji je bila vitrina i manji stol s tri štokrlina. Stol je bio prislonjen uza zid s kojeg je visjela velika tapiserija smeđih tonova. Za objedom bi buljila u tapiseriju na kojoj su bijesni lovci gonili krdo srna preko potoka put šume. Krdo je predvodio jelen silnog rogovlja i prestravljenih očiju. Željela je uskočiti u tapiseriju i rastjerati hordu bezumnika s puškama. Gonila bi ih u brda što su se nazirala za šumom. Gonite se u vis i u dol se gonite! Bježite i ne vraćajte se u selo kraj potoka! U kutu kuhinje nasuprot vrata bio je kauč. Tu su spavale ona i Babica za vrelih ljetni noći dok bi ona došla na praznike. Prozor tankog stakla ponad kauča bio je širom otvoren. Da uđe noćni zrak. Na ulici ispred hižice mirisala je lipa. Iza dvorišta je grgoljio potok Koprivnica. Ispričaj mi ‘Macek peci meco je’! Krošnja stare jabuke bagačune šaputala je dvorištem. Za davne oluje deblo joj se povilo prema tlu. Mogao si ležati na njemu. Korijenje je bilo snažno i jabuka je rodila. Dobro Ćerka bum ti pričala. Mladič je z japom i materom išel v snoboke. Išli so prosit deklo v hižo v koji so bile dve kčeri. Stareša kčer je ne mogla čisto i jasno govoriti nego je mucala i frfrala z jezikom. Japa ji je rekel: Dok dojdu snoboki, ti samo čkomi. Ako hočeš iti za sneho v njihovo hižo, samo muči i pokimaj z glovom. Dok so snoboki stopili v hižo, maček jim se podel pod noge i vušel nuter. Na peči je bilo prepravljeno kuhano meso. Maček je skočil gori na peč, a stareša kčer je zakričala: Macek peci meco je! Pozabila je na japine reči da mora mučati. Dok so čuli da dekla nemre zgovarjati, snoboki so se spuntali i otišli. Japa je bil hudi na starešo kčer zakaj neje čkomela kak ji je zapovedal, ali je bil hudi i na mlajšo zakaj ona nije zakričala na mačka. Stareša se začerlenela od srama, a mlajša mu je odgovorila: Pak sam ja čkomela kak si ti zapovedal. Zamišljala je dvije sestre i oca kako sjede na štokrlinima za kuhinjskim stolom i dočekuju prosce. Nije joj bilo jasno zašto je starija kći trebala šutjeti. Jednom bi morala progovoriti. Prevareni mladić ljutio bi se. Zašto bi mu smetalo kako djevojka govori. Bilo joj je žao što se nije mogla udati. I Babica muca kad izvadi prednje zube. Bez zubala govori baš kao starija kćer iz priče. Nikada nije spomenula Babici svoje slutnje. Bojala se mucanja. Noću bi sanjala kako joj riječi zapinju u grlu i guše ju. Budila bi se bez daha. Noć na terasi je vrela i poslije nekoliko gutljaja đina sve je jasno – za govor baš kao i za šutnju postoji pravo i krivo vrijeme. Nije puno govorila. Pjevala je. Počelo je na praznicima kod Babice u Koprivnici. Po cijele se dane zabavljala s kokicama tražeći jaja po sjeniku i pripremajući poslastice od namočenog šrota ukrašenog bobicama još zelenog grožđa. Kokice su se čerupale oko hrane a ona bi im pjevala. O počecima karijere i danas rado kaže da su joj prva publika bile Babičine kokice koje je kupovala poslasticama od namočenog šrota i kiselog grožđa kako bi je slušale. Svi se nasmiju. Nastavit će se…


 

Vezani članci

Najčitanije