U svojoj gastro kolumni već sam detaljno pisao o koprivničkim pizzama i gdje se može pojesti solidna pizza. Ovaj put sam posjetio pizzeriju Kavalir u Botovu. Malo mjestašce u općini Drnje za koje bi rekli da nema života sve dok ne dođete u pizzeriju koja se nalazi tik do mađarske granice. Ako se sjećate prošle kolumne, kvaliteta pizze ponajprije ovisi o kvaliteti sastojaka i krušnoj peći. Puno ovisi i o pizza majstoru koju se jednostavno mora dogovoriti sa peći i disati zajedno s njom.
Nažalost naši koprivnički ugostitelji (uz neke pozitivne pomake u zadnje vrijeme) još nisu shvatili da u restorane moraš investirati da bi ti se vratilo – da ne možeš samo pobacati sastojke na pizzu i ispeći je. Da kuhare i konobare moraš platiti da bi oni bili zadovoljni, da su prošla vremena “prijavim te na minimalac, a ostalo na ruke”. Za biti ugostitelj danas, posebice voditi jedan restoran, treba imati neko znanje, ali i dobro osoblje što danas više nije tako lako. Konobari su shvatili da za puno veće novce mogu zaraditi u sezoni, gdje je i napojnica veća, a ako ne nađu posao koji ih zadovoljava u Hrvatskoj uvijek mogu otići raditi van. Dokaz tome su skoro svih kafići i restorani u Koprivnici koji neprestano traže novo osoblje.
Najbolji primjer kako se u skromnijim uvjetima i na lokaciji koja je daleko od atraktivne može napraviti dobar posao je Kavalir. Iako izvana ne izgleda nešto privlačno (interijer je puno bolje uređen, rustikalan i sav u drvetu) Kavalir polako, ali sigurno skuplja svoje vjerne goste.
Kavalir sam posjetio u petak popodne kada je već prošlo vrijeme ručka, no bez obzira na to bio je napola pun Sjeo sam na tereasu gdje me je dočekao ljubazni vlasnik Zoran Perošić koji i peče pizze. Prema mojim saznanjima, Perošić je kuharsko umijeće usavršavao dugi niz godina, posebno izučavajući umijeće spravljanja pizza. Stečeno znanje i iskustvo pretvorio je u mnogo autorskih pizza koje nećete baš pronaći u klasičnim pizzerijama. Odlučio sam se na jednu takvu pod nazivom Kavalir.
Odmah sam shvatio da se ne radi o običnoj pizzi. Izvrsno, ali stvarno izvrsno tijesto iz krušne peći koje možeš jesti i bez sastojaka jasan je pokazatelj koliko je tijesto važan dio pizze. A onda dolazi najbolji dio sastojci – rajčica umak za koji se vidi da nije onaj industrijski iz tetrapaka, već fino spravljen umak od rajčice s mediteranskim začinima. Fini cjeloviti komadi dobre šunke, sir i šampinjoni koji imaju okus te nisu izgoreni i isušeni. A onda dolazimo do najvažnijeg dijela, a to je onaj autorski – rukola, radić i svježa rajčica. I pazite ovo – sve ima OKUS!
Nemate osjećaj kao da jedete „plastično“ povrće iz staklenika. Uz fino hrskavo povrće na pizzu je stavljen i pršut koji je bio idealan dodatak na ovu već savršenu pizzu. Iako sam do sada kušao mnogo pizza ova je ipak imala neke sastojke i začine koje su definitivno bili autorski jer nisu bili klasični i nisam ih mogao prepoznati (u jednom trenutku mislim da osjetio čak i tvrdo ribani sir ili parmezan koji se idealno sljubljivao s ostalim sastojcima), ali su se definitivno lijepo uklapali u cijelu priču.
Opći dojam jest da Kavalir spada u kategoriju odličnih pizza koja ima svoj identitet i karakter, gdje tijesto nije gumasto i koja nije premasna – definitivno pizza koja se ne može uspoređivati s kvalitetom ostalih pizza u našem kraju. Uz Kavalir definitivna preporuka su Botovečka i Selo moje malo koje isto zaslužuju pažnju jer ima onaj domaći podravski štih i autorski potpis. Za usporedbu takve pizze bi u Zagrebu platili oko 60 do 70 kuna dok je u Kavaliru cijena velike pizze 50,00 kn.
Za kraj svoje gastro kolumne otkrio sam da Kavalir ima i „gluten free“ pizze (tijesto koje ne sadrži gluten) koje su naravno već odavno prisutne u Zagrebu, a posebice su popularne u svijetu. Možda to nije velika vijest za ovaj kraj, ali je jasan pokazatelj kako čak i jedna mala lokalna pizzerija u općini Drnje može razmišljati marketinški pametno i u smjeru turizma.
Usluga 5/5
Kvaliteta pizze 5/5
Ambijent 3/5
Kartice NE
Cijena: 50,00 kn
