Analitičari nikad nisu Andreju Plenkoviću, što god mislili o njemu kao osobi, odricali politički talent. Činjenica da se u kronično nestabilnim i izazovnim vremenima održava na vlasti puna dva mandata potvrđuje takvu spoznaju. Drugo je pitanje, dakako, koja je cijena njegovog političkog opstanka, odnosno koliko je to dobro za hrvatske građane. Odgovor vam, pretpostavljamo, ne moramo sugerirati, čega je svjestan svatko tko ne uživa neki privilegiju po stranačkoj ili proračunskoj osnovi.
Plenković je, budimo realni, ovih dana odigrao jedan od svojih vrhunskih kadrovskih poteza. Nema upućenijeg promatrača koji mu to nije priznao, uključujući i gotovo cijelu političku oporbu. Riječ je o prometnoj nesreći ministra obrane Maria Banožića, u kojoj je u frontalnom sudaru poginuo vozač u drugom vozilu. Banožićeva je krivica za izazivanje nesreće od prvog trenutka bila nesporna, a javna je tajna da je ministar ionako bio među najslabijim karikama njegova kabineta. Na dužnosti se održavao samo zato što je predsjednik Milanović, kojemu premijer ni na koji način ne želi popuštati, inzistirao na njegovoj smjeni.
Premijer je samo nekoliko sati nakon nesreće smijenio Banožića, imenujući i privremenog vršitelja ministarske dužnosti. Javnost je pretpostavljala da će tjednima trajati usuglašavanje oko imena novog ministra, što u okolnostima iznimno kompleksne međunarodne situacije, prožete s dva krajnje ozbiljna ratna sukoba, neće biti nimalo jednostavno. Vrlo je mali, naime, broj kompetentnih osoba koje bi ujedno imale i ambiciju sjedanja u užarenu ministarsku stolicu, pogotovo u situaciji kad se bliže parlamentarni izbori. Novo lice u MORH-u zasigurno ne može mjesecima pohvatati sve konce, a istodobno mora donositi dalekosežne odluke po hrvatsku sigurnost. Zato je to pravi mlin za kompromitiranje političkih karijera.
Kao politička bomba odjeknula je, stoga, informacija da je Plenković već dan kasnije pronašao adekvatnog kandidata, koji je u ekspresnoj saborskoj proceduri u četvrtak i potvrđen za ministra. Možda ni to ne bi bila tako iznenađujuća vijest da se ne radi o osobi za koju javnost to nije mogla ni pretpostaviti. Štoviše, u nekoj bi anketi velika većina bila uvjerena da upravo taj čovjek, više od bilo koga drugog, to ne može postati. Plenković je tu pokazao da ima iznimni piarovski instinkt, kojim je istodobno riješio i važnije pitanje od ministarskog imenovanja. Točnije rečeno, jeftino je dobio i važnije rješenje za očuvanje vlastite pozicije, odnosno smirivanje tenzija u vladajućem HDZ-u.
Za ministra obrane postavio je Ivana Anušića, svog najvećeg unutarstranačkog oponenta. Osječki je župan, naime, bio jedini visoki stranački dužnosnik, točnije potpredsjednik HDZ-a, koji se u više navrata usuđivao javno oponirati Plenkoviću, ne skrivajući ni ambiciju da ga u dogledno vrijeme naslijedi na liderskoj poziciji. Međusobne su tenzije, prisjetimo se, posebno došle do izražaja prilikom nedavne požara golemih količina plastike na osječkoj periferiji, što se pretvorilo u pravu ekološku katastrofu. Tih se dana, što se podudaralo i s valom nezadovoljstva slavonskih seljaka zbog eutaniziranja afričkom kugom zahvaćenih desetaka tisuća svinja, činilo da se u HDZ-u priprema ili politički puč, ili će Anušić biti suočen sa stegovnim mjerama, možda i biti udaljen iz stranačkih redova.
Umjesto da ga politički marginalizira, Plenković je osječkog župana, o čijim političkim stavovima dovoljno govori podatak da je svoj put započeo u pravaškim redovima, doveo u Zagreb i postavio za jednog od najvažnijih ministra, ujedno i potpredsjednika Vlade. Na taj je način neutralizirao glavno izvorište unutarstranačkog nezadovoljstva, ojačavajući vlastitu lidersku poziciju. Izvjesno je da će Anušić biti i jedna od ključnih poluga u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji. O njemu će puno ovisiti i izborni rasplet, jer bi upravo slavonski mandati mogli biti presudni u formiranju iduće izvršne vlasti. To će imati izravnog odraza i na podravsku političku scenu, s obzirom da je sukob osječkog župana i premijera otvaraoanu mogućnost boljeg rezultata oporbenih stranaka u četvrtoj izbornoj jedinici, prvenstveno SDP-a. Sada su karte opet promiješane i pitanje je što će u Slavoniji u smislu političkog raspoloženja donijeti naredni mjeseci.
Analitičari ma se nameće i logična dilema: ako je više nego razumljivo što je Plenković odigrao najnoviji kadrovski potez, shvativši da mu je goli opstanak ipak važniji od gomilanja ionako nemjerljive taštine, što je to trebalo samom Anušiću? Prije svega, ne smije se zanemariti činjenica da je bio suočen s pritiskom stranačkih krugova u smislu da se u iznimno ozbiljnoj međunarodnoj situaciji na može olako isključivati iz kadroviranja za ministarsku dužnost koja je jedna od presudnih za hrvatsku stabilnost. Poželjno je bilo da dokaže i osobnu odgovornost za obranu nacionalnih interesa. S druge strane, Anušić je kao maloljetnik bio dragovoljac u Domovinskom ratu, tako da je uspon do ministarske dužnosti bio i potvrda njegovih mladalačkih ideala, ali i vlastitih političkih sposobnosti. I kao treće, možda i najvažnije, bio je dovoljno inteligentan da shvati kako ga se u HDZ-ovim krugovima nerijetko tretira kao lokalnog političara, prilično sposobnog, ali ograničenog dosega. Za daljnji mu je uspon ipak potrebna karizma državnog ‘kalibra’, sa stjecanjem iskustva koje ta pozicija neminovno donosi. Time je dokazao svoju političku racionalnost.
Neupitno je da sve to nije moglo biti lišeno ni suprotnih mišljenja, koje bi ga u nepovoljnijem scenariju mogle stajati karijere. Neki smatraju da se Anušić u hipu prodao premijeru, makar je i osobno svjestan da mu doista služi, kako to tvrde neki oporbenjaci, kao ‘smokvin list’. Legitimirao se, po tome, kao tipični karijerist, dijeleći daljnju sudbinu s Plenkovićem, stranačkim vođom kojeg nikad nije cijenio.