Blagdanski ugođaj je svuda proteklih dana, pa ni ja nisam mogla ne zamijetiti tu čaroliju. Nema ni najmanjeg kutka mojeg grada gdje nešto ne blješti, pršti miriše i mami. Mami na trošenje novca.
Odoljeti trošenju nije bilo moguće ni meni. Tražila sam darove za drage mi ljude. Štand po štand, riječ po riječ s prodavačima, dar po dar i nisam ni primijetila da je u mom novčaniku pretinac za darove postao gotovo prazan. Nisam marila ni žalila. Kupovala sam za, meni važne, osobe. Bilo mi je važno odabrati darove koji će izazvati radost kod onih koje sam željela darivati. Nije mi se išlo kući jer su zamamni mirisi vukli na ostanak. Cimet, kuhano vino ispunili su zrak. Djeca su uvjeravala roditelje da im baš to treba i da im kupe. Roditelji su se pravdali da nemaju toliko novaca za ispunjavanje baš svake njihove želje. U ciki i prepirci djece, roditelja, kupaca i prodavača blagdanska atmosfera činila se bajkovita.
Sva bi ta čarolija trajala da u mnoštvu naroda nisam ugledala ženu koja prosi. Vrijeme blagdana, pa prosi? Ne vjerujući onome što sam vidjela prisjetila sam se brojnih poziva za pomoć tzv. potrebitima. Kako je moguće da nitko od onih koji brinu za „potrebite“ nije znao da postoji negdje neka žena sama koja treba pomoć? Čija li je ona susjeda, mještanka i kako se mogao dogoditi propust da nitko ne zna za nju? Upustila sam se s njom u razgovor i saznala puno. Doznala za puno njezinog životnog bola. Nije bila iz našeg grada. Došla je vlakom iz susjedne županije. Natjerana je da prosi. Natjerao ju je muž koji pije, ne radi i redovito ju tuče ako ne donese novac, kako je sama rekla, sa svake „gaže“, tj. u povratku sa prošnje. Od nje se očekuje određeni iznos i ako ga ne donese slijede batine.
Ova sudbina umanjila mi je duh blagdana. Osvijestila me da postoji lice i naličje blagdana. No, nije umanjila moj naum da nešto učinim za ovu ženu kako bi se izvukla iz “ropstva” svog zlostavljača.
