[KOLUMNA] Dok Podravina spava turistički san, regija ga razvija i zarađuje

Nakon moje posljednje kolumne gdje sam se osvrnuo na koprivničke slastičarnice poprilično su se uzburkali podravski duhovi. Bilo je čak rečeno da se mogu odseliti u Italiju i Francusku ako mi ne pašu „fine“ nedefinirane smjese margarina i šećera te da se „podravski“ kolači jednostavno delaju tak od kad je svijeta i vijeka. Jedino nisam uspio dokučiti u kojim se tradicionalnim kuharicama Podravine i Prigorja nalazi Schwarzwald torta, ledeni vjetar ili još bolje talijanska kremšnita.


Ono što jesam saznao jest da su neke slastičarnice počele intezivno surađivati s našim podravskim OPG-ovima i trude se što više namirnica otkupljivati od domaćih ljudi. Meni se to čini kao smjer u kojem bi Podravina trebala ići i možda malo više forsirati prave tradicionalne kolače koje su radile naše bake poput bregovske pite, pogače z oreji, diganke, podravske kocke te stari tradicionalni blagdanski kolači popularno zvani još i prkači. Slane varijante, poput legendarnih štrukli od sira (kuhani ili zapečeni), bučnice i zlevanke ne moramo ni spominjati. Tu je toliko materijala za dobru priču da bi za vrijeme Renesansnog festivala kada je Koprivnica prepuna turista mogli samo to promovirati i prodavati. Autohtono i domaće danas je IN. Loše inačice internacionalnih kolača – nisu.

Kada sam prešao granicu odmah sam osjetio miris Balkana – loša infrastruktura, male trgovine i lošiji automobili, ostaci su već toliko poznate tranzicije

Da bih istražio kako gastro priča izgleda kod naših susjeda zaputio sam se u Novi Sad, grad na lijevoj obali Dunava u Srbiji koji slovi za kulturno, povijesno i gastronomsko središte Vojvodine, a čije se ime pojavljuje u pisanim dokumentima od 1640. godine. Odlučio sam se za put preko Osijeka, Vukovara i Iloka jer mi je on nekako najživopisniji. Kada sam prešao granicu odmah sam osjetio miris Balkana – loša infrastruktura, male trgovine i lošiji automobili, ostaci su već toliko poznate tranzicije. Novi Sad drugi je grad po veličini i broji gotovo 300.000 stanovnika te je spoj više nacija (uz matično stanovništvo ima Hrvata, Mađara, Slovaka i Crnogoraca), no ono što je najbitnije, ovaj šarmantni gradić pristupačnog mentaliteta, izvrsne vibre i božanstvene (još neiskvarene utjecajem Europskih trgovačkih centara) hrane tijekom cijele godine živi turizam.

Petrovaradinska tvrđava

Standard koji je osjetno niži i jeftinija hrana očito nije utjecala na razvoj turizma i činjenicu da Novosađani zaista prate sve svjetske trendove kada je u pitanje brendiranje i marketing. Kako bi mogao obići sva najfrekventnija i najpoznatija mjesta smjestio sam se u dobrom apartmanu u središtu grada. Dizajnerski uređen stan, uredan i dobro opremljen ima sve što je jednom turistu potrebno za duži ostanak, a domaćin je toliko uslužan da ti je žao što moraš naposljetku otići. Smještaj je koštao nešto manje od 200 kuna po danu, što je definitivno super value for money, ako razmišljamo iz perspektive da u Podravini osim hotela Picok i par turističkih lokacija te seoskih domaćinstava nema pristojnog mjesta za prespavati. Iako sam došao na početku tjedna svi restorani bili su puni kao da se radi o vikendu. Očito ovdje postoji kultura da domaći ljudi prije svega idu u restorane.


Teletina ispod peke u restoranu Zlatiborsko kod vukše

Za početak posjetio sam klasičan tradicionalni restoran, simpatičnog naziva „Zlatiborsko kod Vukše“ gdje sam na preporuku konobara naručio teletinu ispod peke (ili kako ga oni nazivaju „saća“), domaći kruh, šopska salata i neko dobro domaće vino. Teletina za koju se odmah osjetilo da nije kupljeno u bezličnom trgovačkom centru jednostavno se topila u ustima. Slatkasta i mekana divno se sljubljivala s povrćem, mladim krumpirom i domaćim kajmakom. Šopska salata bila je klasika – svježi i domaći paradajz, paprika, luk te novosadski kačkavalj (tradicionalni sir koji se najčešće pravi od ovčjeg i kravljeg mlijeka). Vino je bilo baš kako treba – jako pitko i finih kiselina što se sve fino nadopunjavalo uz meso. Ručak za 100 kuna u dobrom restoranu definitivno nije cijena od koje boli glava, ako usporedimo što sve jedemo za nešto manje novce. Usluga je bila besprijekorna. To je dio gdje mi još puno moramo učiti, posebice ako smo prošli školu lošeg ugostiteljstva u Dalmaciji, ali i u nekim dijelovima kontinenta. Prosječna cijena ručka u ovom restoranu s pićem bila je oko 10 eura.

Velika porcija fino grilane piletine s pečenom paprikom i kačkavaljom u domaćem umaku od gljiva bila je super odluka za popodnevni ručak

U Novom Sadu očito nema problema ni s radnom snagom (iako se i tamo traži) jer je širi centar prepun restoranima, šarmantnim kafićima i malim trgovinama koje sve skoro rade do 22 sata. Idući dan posjetio sam novosadsku poznatu pivnicu Gusan gdje više zalaze mladi. Retro uređenje i urbani konobari dio su dobre ponude ove pivnice. Tu sam se odlučio za novosadsku piletinu, isto na preporuku konobara – velika porcija fino grilane piletine s pečenom paprikom i kačkavaljom u domaćem umaku od gljiva bila je super odluka za popodnevni ručak. Nepretenciozno i  iskreno jelo za 45 kuna koje dobro paše uz točeni Lav (piva koja se uz Jelen i „naš“ Carlsberg najviše pije u Novom Sadu).

A onda sam došao do kolača … Tu sam bio posebno znatiželjan zbog iskustva u Podravini pa sam se zaputio u slastičarnicu Multi-Tarte koja se nalazi u podnožju Petrovaradinske tvrđave i koja slovi za jednu od najboljih. Probao sam četiri kolača. Kušanje sam otvorio pitom od višnje i maka koja je bila čista rapsodija okusa. Mekani biskvit, koji oni nazivaju linzer tijesto, od kakaa, maka i cimeta (baza je bila maslac, ne margarin) s domaćim reduciranim višnjama. Pita koje definitivno ulaze u moju top listu 10 najboljih kolača koje sam probao. Nakon toga naručio sam njihovu poznatu pitu s limunom – kombinacije fine kuhane kreme i punooo limuna.

O ovoj piti ne bih puno govorio osim što me je krema oduševila, koliko svojom lakoćom, toliko i svojim aromama. Za kraj probao sam Alzasku pitu i pitu nugat. Alzaskoj piti podloga je od linzer tijesta, fil od vanilije i osvježavajući komadići breskve, ananasa i višnje. Super kolač za vruće ljetne dane. Pita nugat bila je prava kalorijska bomba za one koji obožavaju čokoladu u kombinaciji s lješnjacima. Ako ste ljubitelji raznih varijanti nutella torti, ovo je puno bolja i profinjenija varijanta takvih kolača. Vrh pite preliven je ganache kremom od bijele čokolade što je savršen „tač“ u ovoj slastici koja se izvršno slaže s kavom.


Na kraju, posebno iznenađenje bila je cijena kolača. Naime, u našem kraju se cijelo vrijeme mantra kako Podravci dobar kolač ne mogu napraviti za manje novca. No, ova slastičarnica definitivno pobija tu tezu jer svi kolači u prosjeku koštaju od 12 do 14 kuna!

Što se tiče same kvalitete kave i kulture pijenja kave Novi Sad definitivno prati sve kofeinske trendove. Centar grada prepun je dizajnerskim industrial coffee shopovima, s jakim social marketingom, gdje se može popiti dobra nekomercijalna kava poput Kolumbije, Etiopije, Guatemale, Hondurasa i slično. Naravno tu su i lokalne craft pive te ponuda jednostavnog doručka poput tosteva, sendviča i kolača. Gotovo svaki kafić nudi i nešto za pojesti. Nešto što je još znanstvena fantastika za naš kraj. Znanje o kavi i ugostiteljstvu puno je veće što se vidi po tome što ozbiljni kafići imaju svoje bariste, a dobra prezentacija i kvaliteta proizvoda najvažnija je. Cijena kave kreće se od 6 do 12 kuna ovisno kakvu kavu piješ i gdje.

Za početak domaća plata s finim kravljim i kozjim sirevima, par vrsta narezaka i domaći čvarci. Platu sam idealno sljubio s elegantnim i aromatičnim sauvignonom

Predivnu priču Vojvodine zatvorio sam naravno s vinom. Posjetio sam poznatu vinsku kuću Kovačević koja se nalazi u malom mjestašcu Irig nedaleko od Novog Sada koja je neodoljiva kombinacija tradicionalne kuhinje s modernim pristupom i dobrih vina po pristupačnim cijenama. Usluga je savršenstvo dok je interijer priča za sebe. Primjer kakav bi vinski turizam mogla imati i Podravina za recimo turiste koji žele pobjeći iz gradske vreve. Za početak domaća plata s finim kravljim i kozjim sirevima, par vrsta narezaka i domaći čvarci. Platu sam idealno sljubio s elegantnim i aromatičnim sauvignonom. Za glavno jelo odabrao sam Ramsteak s karameliziranim lukom, krumpirom i pireom od celera. Odlično jelo uz finu voćnu kupažu čija je baza sorta traminac. A za desert nešto tradicionalno što je čak i Balašević opjevao u jednoj svojoj pjesmi – rezanci s makom. Vrlo jednostavan, a efektan desert bio je prava poslastica na kraju.

Što reći na kraju svega – Novi Sad je definitivno pravi melting pot tradicije, urbanog života, kulture i gastronomije. Možemo li i mi tako, definitivno možemo! Samo je potrebno promijeniti sklop u glavi, a ugostitelji moraju shvatiti da je u posao uz maštu potrebno i investirati u ljude, marketing i proizvod.

Vezani članci

Najčitanije