[KOLUMNA/FOTO] Veliko spravišče postalo sajam kiča, loše gastronomije i industrijske pive

Nakon što sam u ovih 10 godina obišao skoro sve enogastro puteve, od Slavonije, Baranje, Međimurja, Zagorja, Dalmacije, Istre odlučio sam svoje nepce i pero malo dulje zadržati na našoj dragoj i miloj Podravini i Prigorju – čak sam odlučio joj posvetiti i gastro kolumnu jer smatram da ovaj kraj to zaslužuje, ako ne zbog hvalospjeva, onda zbog konstruktivnih kritika koje se ovdje nekako uvijek izbjegavaju. Možda jednog dana shvatimo što u potpunosti znači kvalitetno baviti se turizmom i da za turizam nije dovoljan samo novac. Turizam nije instant kategorija i ne događa se preko noći što će najbolje shvatiti seoska domaćinstva koja već godinama vode bitku s tromom i neinventivnom lokalnom i državnom administracijom kako bi napokon postali vidljivi na turističkoj mapi.

51. Križevačko veliko spravišče, subota, 17. lipnja 2018./M. Mirković

Za naš kraj često se govori da je centar dobre i kvalitetne gastronomije i da se bez problema može nositi sa susjednim nam Međimurjem, a neki hrabriji nas čak uspoređuju i sa Slavonijom i Istrom. Među mještanima uvijek isti epiteti, imamo ogroman potencijal, imamo odličnu klimu i tlo, specifični smo, neke specijalitete bi mogli puno kvalitetnije brendirati i itd. Samo nam nedostaje ta famozna ideja i strategija. Uz tu netragom nestalu idejnost fali nam i infrastruktura – jer potencijalni turisti rado bi došli češće u naš kraj da možda imaju gdje spavati – da ne moraju spavati po rupama zvanim hotelima. Jedan takav svaki dan gledamo kad prolazimo kroz centar Koprivnice. Primjer i ogledalo turističkog potencijala Podravine pa zato turisti glavom bezobzira bježe u Ludbreg.

Dio gastronomske ponude na Spravišču/M. Mirković

Cijeli centar bio ispunjen suncobranima Zagrebačke pivovare. Nemam ništa protiv Zagrebačke pivovare, no ne bi li marketinški bilo interesantnije da se na svakom uglu mogla piti Križevačka piva te da gosti mogu probati nešto novo

Prvi primjer su Grad Križevci i tradicionalna manifestacija Spravišče koja se održava već pet desetljeća. Čovjek bi rekao da s godinama napreduje, razvija se i prati nove turističke trendove, ali mi kao da to iz nekog inata ne želimo. Ove godine Spravišče je trajalo četiri dana i program je zaista bio raznolik. Petak je bio rezerviran za otvorenje manifestacije. Legenda od koje bi Istrijani ili stranci napravili vrhunsku enogastro priču nažalost kod nas još nije zaživjela, iako je na sam festival okvirno potrošeno oko 300.000 kuna. Povijest nam daje temelj, a Križevci se zaista mogu podičiti dugom i bogatom poviješću, kao i gastronomijom. Tradicija pravljena vina seže daleko u povijest, a u novijoj povijesti Križevci su dobili i svoje vlastito craft pivo, nešto po čemu je ovaj kraj oduvijek bio prepoznatljiv, no nažalost još uvijek samo u lokalnim okvirima. Trend koji sporo, ali sigurno svakim danom sve više postaje priča naših nacionalnih medija, ali i dio ozbiljne turističke ponude. Slovenci, a da ne govorimo o Europi i Americi od crafta su napravili način života i brend te na tome temelje svoju turističku priču. Nažalost, u Križevcima novac je najbitniji pa je cijeli centar bio ispunjen suncobranima Zagrebačke pivovare. Nemam ništa protiv Zagrebačke pivovare, no ne bi li marketinški bilo interesantnije da se na svakom uglu mogla piti Križevačka piva te da gosti koji dolaze iz Zagreba i okolice mogu probati nešto novo. Isto tako ostaje pitanje kako to da u našoj Županiji Carlsberg pivovara nije sponzor ovakvih manifestacija – ipak je Pan pivo koje se pije u ovim krajevima. Je li to zaista komercijalno pitanje i dogovor organizatora sa sponzorima ili se tu krije neki drugi interes.

Petak programski nije bio previše zanimljiv uz iznimku akrobatske predstave na svili, svečane povorke križevačkih purgera i kalničkih šljivara te predstave pomirbe. Zamijetili smo još i glazbeno-plesni show s vatrom koji je privukao već broj posjetitelja.

Najzanimljiviji dio koji je zasigurno privukao najviše posjetitelja je Pivišće koje se svake godine organizira na inicijativu Križevačke udruge pivara koja na taj način promovira pivo iz kućne („homebrew“) radinosti. Definitivno dio programa koji bi se po meni trebao protezati tematski kroz cijeli festival, kao što npr. Renesansni festival svake godine ima temu koja se provlači kroz cijeli festival. Prisjetimo se samo dobre ideje pive od koprive koja je oduševila mnoge posjetitelje. Ove godine ljubitelji piva najviše su se okupili oko Magdinog piva – coprnički amber, koji je dobio ime po poznatoj križevačkoj vještici Magdi Lugomer Herucini.

Što se tiče samog glazbenog programa ove godine organizatori su igrali na sigurno te smo u petak mogli uživati na Općoj opasnosti, a u subotu i nedjelju dobru atmosferu napravili su Zvonko Bogdan i Crvena Jabuka. Nažalost, dobri festivali ne baziraju svoju ponudu i marketing samo na poznatim bendovima, već novce ulažu u kvalitetno brendiranje i gastronomiju, nešto po čemu je ovaj kraj oduvijek bio prepoznatljiv, no nažalost jošuvijek samo u lokalnim okvirima.

Od gastronomije jedina svijetla točka je bio vol na ražnju koji se tradicionalno vrtio u centru grada. Ostatak ponude definitivno nije bio za pohvaliti se – mnoštvo štandova s pogačicama, fritulama, hamburgerima, hot-dogovima, kokicama i šećernom vunom. Za dobru domaću hranu ne treba puno novaca i ne zahtjeva puno truda – potrebna je samo ideja i strategija. Nešto što očito nedostaje u križevačkoj gradskoj upravi i turističkoj zajednici. Može li se takva ponuda dogoditi u jednoj Istri ili Baranji, mislim da i sami znate odgovor. Na spomen Istre ili Baranje svima se u glavama javlja boškarin, fuži, tartufi, malvazija i teran, dok nas Baranja odmah asocira na čobanac, fiš-paprikaš, perkelt i graševinu. Najveći paradoks je kada na najfrekventnijim mjestima u Križevcima posjetitelji mogu uživati u gastro specijalitetima zvani burgeri, forneti i kebab, a od suvenira najviše štandova smo zamijetili s plastičnim igračkama iz Kine (plastičnih pištolja i pušaka koliko ti srce želi, kao da se obližnja tvornica s oružjem nalazi u blizini), dresovima i odjećom te pokoji obrt ili OPG s nekom originalnom tradicionalnom rukotvorinom ili proizvodnjom. Nažalost u tom moru kiča ljudi su samo nezainteresirano prolazili pokraj naših OPG-ova, napravili jedan krug oko centra, djecu eventualno odveli u lunapark i okrijepili se pogačicom, gemištom (koji zasigurno nije bio od domaćeg vina) i pivom te otišli prema najbližem kafiću čekajući večernji koncert.

Subota je bila ispunjenja raznolikim sportskim programom koji je bio dobro organiziran i pokojom manifestacijom za one najmlađe. Vrlo atraktivno je bilo predstavljanje povijesnih postrojbi i radionica žongliranja i zračnih akrobacija. Ove godine novitet je bio i program nazvan „Yoga i vege klopa“ za koji zaista nismo sigurni kako se uklapa u ovu povijesno-gastronomsku manifestaciju.

U večernjem dijelu održala se tradicionalna „Večer vina i čvaraka“ u organizaciji križevačke udruge vinara „Bilikum“ koja je ove godine odabrala još bolji prostor, u dvorištu Porezne uprave pa je ove godine bilo dovoljno mjesta za sve ljubitelje vina. Koncepcijski vrlo dobro organizirano, posjetitelji su mogli kupiti čašu i za vrlo pristojan novac kušati blizu 200 najboljih županijskih vina uz domaće čvarke i korektan catering. Naravno kako to često biva u vinskom svijetu popis vina bio je ogroman i naravno da svih 200 vina ne zaslužuje broncu, srebro ili zlato (i tu se našlo dosta nedovršenih, oksidiranih i nespremnih vina za promet). I dalje je previše lokalnih izložbi gdje se vrlo često šakom i kapom daju zlata, kako bi svi bili zadovoljni, iako su nacionalni, a posebice svjetski kriteriji puno stroži.

Bilo je tu naravno još sjajnih vina, i onih manje sjajnih, ali na jednoj večeri jednostavno nije moguće kušati svih 200 komada i otići živ

Uspio sam kušati nekih 20-tak vina gdje bi izdvojio Matočecov chardonnay koji je ove godine definitivni pobjednik u županijskoj kategoriji i nositelj titule Županovog vina i dobitnik dva najveća svjetska priznanja Decanter za svoj chardonnay i graševinu. Uz bok su mu i Kostanjevec koji je isto dobio Decantera za svoj sauvignon i graševinu, gdje bi ipak veću prednost dao sauvignonu koji je ove godine zaista sjajan – baš onako školski, pun voćnih aroma, lijepih kiselina i arome na bazgu. Na samoj izložbi po svojoj kvaliteti istaknuo se profesor Dragutin Kamenjak iz Križevaca sa svojim specifičnim i pomalo umjetničkim Greberanec cuveeom i pinotom sivim te definitivno Zadruga Podolski sa svojim suhim i voćnim pjenušcem. Od ostalih tu su standardno vrhunski bijeli pinot od Ivana Topolovčana iz Kloštra Podravskog, Alen Puž iz Glogovca i njegova graševina (koja je za mene najveće iznenađenje izložbe), zasad najbolji muškat žuti od Petra Cika iz Virja i Miroslav Tomiek sa sjajnim i elegantnim rajnskim rizlingom. Bilo je tu naravno još sjajnih vina, i onih manje sjajnih, ali na jednoj večeri jednostavno nije moguće kušati svih 200 komada i otići živ.

Nedjelja je bila nešto programski i gastronomski originalnija te bih istaknuo „Sajam vinila“ i „Lovci svome gradu“ gdje je posjetiteljima podijeljen lovački gulaš koji su spremali 11 lovačkih udruga. Zatim tu je i „Štruklijada“ koja svake godine okuplja sve više posjetitelja i za kraj svečana povorka te završni koncert odlične Crvene jabuke.

Miroslav Mirković je novinar i sommelier te se već preko 10 godina bavi marketingom vina i hrane te aktivno prati hrvatske i svjetske gastronomske trendove.

 

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com