[KOLUMNA] Kako sijemo tako žanjemo

Svaki svoj dan započnem s osjećajem zahvalnosti što sam otvorila oči, što mogu govoriti, što mogu hodati (iako ne kako bih željela), ali hodam.  Zahvalnost za hranu, pitku vodu i još puno, puno toga što na kugli zemaljskoj mnogi nemaju.

No, nije baš to sve tako idilično, jer u okolini žive mnoge duše koje rade i djeluju u prostoru kojim kročim određenog dana. Izmjenjuju se tako od ljubaznih do čangrizavih, ljutitih, ponekad i bijesnih na sve i svakoga, a najčešće na „različite“ ljude. Ljutnju  može izazvati ako netko ne može dovoljno brzo proći između polica u dućanu ili se dogovaraju što će kupiti, govore njima nerazumljivim jezikom. Razmišljajući o njihovim postupcima nameće se zaključak da bi moglo biti da takav postupak nije smišljen, možda su i oni sami žrtve ili prijenosnici takvih utjecaja nekih drugih isto takvih ljudi, ali se takvi postupci nikako ne mogu tolerirati. Naime, gotovo uvijek se okome na nekoga naizgled slabijeg. No, vizualno slaba osoba ne mora zaista takva i biti. Fizički slaba osoba ne znači i da nema snage zauzeti se za sebe, zbuniti napadača i potpuno onemogućiti od daljnjih napada. Baš kao što je to učinio David Golijatu. Koliko li samo takvih Davida hoda ovim svijetom?!

Vraćati se iz dućana s puno stvari u vrelo popodne, za mene nije bilo baš jednostavno. I tako zaokupljena borbom sa stvarima i vrećicama nisam primijetila da mi je prišla djevojčica stara između 12 i 14 godina s pitanjem: „Teta, trebate li pomoć?“ Srce mi se rastopilo.

Onome što najviše volim raditi, širiti priču o prihvaćanju različitosti i toleranciji, nedavno sam se uvjerila na zadivljujući način. Vraćati se iz dućana s puno stvari u vrelo popodne, za mene nije bilo baš jednostavno. I tako zaokupljena borbom sa stvarima i vrećicama nisam primijetila da mi je prišla djevojčica stara između 12 i 14 godina s pitanjem: „Teta, trebate li pomoć?“ Srce mi se rastopilo. Možda je bila nekad na radionici kada sam djecu poučavala upravo tome. Ako sretnete osobu s invaliditetom pitajte ju treba li pomoć. Prije nego sam stigla bilo što pitati djevojčica mi je sve ispričala: kako se zove, u koju školu i razred ide. I ono što sam slutila. Rekla je: „Vi ste bili kod nas u školi. Donijeli ste slikovnicu Bontončić ili kako biti prijatelj svima. Rekli ste nam da ako sretnemo osobu s invaliditetom da ju pitamo treba li pomoć. Ja vidim sada Vas i pitam trebate li pomoć?“

Naravno da trebam pomoć! Primam je sa zahvalnošću. Ispunjena srca kao šipak koštica zaključujem „Kako sijemo tako žanjemo.“

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com