Govoriti u svoje ime težnja je svake samosvjesne osobe, tj. zastupati se i uvijek, u svakom trenutku govoriti u svoje ime. To poželimo još kad smo bebe i nemamo razvijen govor. Tada je kod čovjeka najizraženija neverbalna komunikacija jer beba mora nekako pokazati da je gladna, žedna, tužna, koga voli ili ne voli.
Odrasli koji brinu o bebi odlično razumiju bebine potrebe. Oni bebine neverbalne poruke prenose okolini u verbalnom obliku. Takva navika često ostane i kasnije, u odrasloj dobi. Okolina to prihvaća kao normalno. Često se može vidjeti, tj. čuti kako poznanici pitaju roditelje koliko im dijete ima godina, a dijete od 12 godina stoji pokraj njih. Ono u sebi „kipi“ od ljutnje zašto nisu pitali njega.
No, roditelj se požuri i ponosno priča o svemu što dijete npr. uopće ne želi da ta osoba sazna o njemu. Neznanci su nam i, primjerice, liječnici kojima moramo ponekad ići. U našoj zemlji praksa je da liječnici, medicinske sestre i svo osoblje koje je zaduženo da brinu za naše zdravlje odu prije nego im zapamtimo ime. Oni naša još manje stignu upamtiti. Tada mi se stvori osjećaj kao da sam u stranoj zemlji.
Prošli tjedan ukazala se potreba da idem liječniku. Sestra u ambulanti, meni potpuno nepoznata, upita osobu koja me dopratila što mi je, kako me boli, koliko imam godina. Ne mogu vjerovati što čujem! Usudila se mene ignorirati i pitati osobu u pratnji o mojem problemu! Invaliditet nije moj identitet. Način mojeg kretanja ne znači da ne znam govoriti i da se ne znam zastupati, da ne znam što me i kako boli. Više od fizičke boli boljela me prosudba medicinske sestre, kao što ponekad sude knjigu po koricama.
