Pogled na parove koji šeću držeći se za ruke, zagrljene ili pak dok hodaju blizu jedan drugog, izmjenjujući zaljubljene poglede izaziva osjećaj topline u srcu. Ljubav postoji i nakon dugotrajne veze i to daje nadu da će djeca odrastati u idealnim obiteljima bračne ili izvanbračne veze.
Jedan par, koji sam zapazila radeći posao koji radim, zapeo mi je za oko zbog detalja poklanjanja pažnje koju je muškarac iskazivao prema ženi. Par koji je dolazio u ured, u braku je bio nešto više od desetak godina. Kroz to vrijeme dogodila joj se i neželjena situacija. Liječnici su rekli da je dijagnoza nepromjenjiva što je značilo da će do kraja života njezino stanje zahtijevati puno pomoći, pažnje i nadasve ljubavi. Imala ju je i to u izobilju. Njen muškarac pratio ju je svaki centimetar kojim je prolazila uz pridržavanje kako ne bi pala i ozlijedila se. Bio je uz nju kada je govorila, ako bi joj slučajno bilo teško izgovoriti koju riječ da izgovori umjesto nje. S koliko sam samo „zavisti“ promatrala tu pažnju. Zašto ja to nemam? Nisam li ja jednako vrijedna da imam isto?
Nastojala sam ju motivirati za sudjelovanje u aktivnostima. Nešto bi joj se ipak moglo svidjeti od svega ponuđenoga. Na svaki prijedlog uputila je prvo pogled prema svom muškarcu. Na sve prijedloge odgovarala je da ne zna kada će moći doći jer sama ne može, iako vozi auto. Kada suprug bude slobodan da ju doveze tada će doći. Učinilo mi se prihvatljivo objašnjenje. Bilo mi je važno da ju na bilo koji način pridobijem na sudjelovanje. Strpljivost će sigurno dati rezultat. Domislila sam se. Zamolila sam gospodina da ju doveze barem još jednom jer će mi grupa u kojoj je sudjelovala ispunjavati upitnik za potrebe izvještavanja jednom nadležnom uredu. Pristao je.
Došla je i ispunila upitnik. Analizirajući rezultate prepoznala sam rukopis. Njezin. Žene kojoj sam „zavidjela“ na pažnji i ljubavi partnera. Šok i nevjerica u ono što je upitnik pokazao. Njezin muškarac uvijek uz nju je zapravo iz razloga što ju je kontrolirao kuda ide, s kim i što govori. Njezin muškarac je rekao da mobitel ne može imati jer si ga ne može financijski priuštiti. Zbog istog razloga nema računalo, nema fiksni telefon. Ona ne može sama voziti jer, kako je rekao, njezino fizičko stanje može izazvati prometnu nesreću u kojoj se ona može još više ozlijediti.
Upitnik je pokazao da je ljubav koja je među njima bila vidljiva kada su kod kuće sami zapravo bilo najnesigurnije mjesto na kojem je živjela. Mjesto na kojem je dobivala šamare, ako je jelo bilo npr. preslano, prevruće, prehladno. Riječi pogrde slušala je što god da je obukla. Naime, više nije dovoljno mršava. On ipak ide po svijetu i vidi kakvih sve lijepih žena ima. Zna on usporediti nju i one vani. Kosa joj je neuredna, ali ona ionako ne radi pa što će trošiti novac na „lickanje“. Pravi razlog za njegovo zlostavljanje nije ni trebao postojati. Kriva je samim time što je živa.
Nakon ove spoznaje moja „zavist“ prerasla je u ljutnju. Ogromnu ljutnju s pitanjem kako jedno ljudsko biće može tako nešto činiti drugom biću. Koliki je broj zlostavljanih žena kao ova iz moje priče? Imamo li kao društvo hrabrosti reći da je car gol kao jedno malo, hrabro dijete iz priče “Carevo novo ruho”? U ovom slučaju obitelj je ponekad najnesigurnije mjesto za život.
