[KOLUMNA] Odakle mi pravo da jednog pazim i mazim, a drugog zapostavim

Nije li ljubav pokretač svega? Odnosno zakon „sjetve“ i „žetve“ u životu manifestira se točno tako. Koliko dajemo toliko i primamo. To je lako provjeriti. S ljubavlju zaljevan cvijet će rasti i cvasti neopisivo brzo. Dobivenu ljubav vraćat će predivnim bojama svojih cvjetova. Ovu tvrdnju provjerila sam upravo na cvijeću u svom domu. Istu vrstu sam njegovala na dva različita načina. Jednog s velikom ljubavlju i pažnjom, a drugog tek toliko da ga održim na životu. Nisam ga dodirivala nisam mu trgla suhe listove, bio mi je drag, ali znakove ljubavi prema njemu nisam pokazivala. Kad bi me netko upitao zašto je jedan cvijet tako raskošan i bujno raste, a ista vrsta samo pola metra dalje je malen, neugledan, slabašan. Moj odgovor bio je: ‘ma nije mi jasno zašto je to tako‘. A zapravo sam znala. Prvog lijepog i raskošnog sam htjela. Kupila sam ga s razlogom da mi uljepša dom. Kupljen je da je da me usreći. Drugi sam dobila na rad. Nisam ga željela. Stvarao mi je obavezu. Priznajem, bio je ne željen. Nije li to tako ponekad i s djecom? Neka su planirana, željena, očekivana. Druga se „dogode“, nisu željena, ni očekivana. U obitelji mojih poznanika bilo je upravo tako. Troje rođenih, zdravih… ko gora momaka. Roditelji već „vremešni“ i onda im se „desilo“. Može li se dijete desiti?! U 21. stoljeću? Da se djeca „dešavaju“?

Roditelji su saznali su da će dobiti ne jednu, nego dvije bebe odjednom. Jednu bebu bez teškoća. Jednu bebu s Down sindromom. Sada je došla na kušnju ljubav čitave obitelji

Ali sredina mala seoska, konzervativna i tradicionalna u kojoj svi žive kao „pod povećalom“ pobrinula se da tim roditeljima to „dešavanje“ djeteta bude otežano do krajnjih granica. Kao da će bilo tko od tih suseljana hraniti to dijete. Natjecali su se tko će više budućoj majci otežati to „dešavanje“ djeteta uz vrlo drska i osobna pitanja… kaj ti je to trebalo? Kaj ih nemaš dost? Kaj ti ne vidiš kolko deca koštaju? I tako… tužni budući roditelji saznali su da će dobiti ne jednu, nego dvije bebe odjednom. Jednu bebu bez teškoća. Jednu bebu s Down sindromom. Sada je došla na kušnju ljubav čitave obitelji. Kao ono s mojim cvijećem… jedan cvijet zdrav, otporan i sposoban za život i drugog slabašnog i potrebnog za podrškom da bi preživio. Znatiželjno selo mjeru u neuljuđenosti ni prema roditeljima ni prema bebama nije imalo. Otvoreno su pokazivali koju bebu prihvaćaju, a koju ne prihvaćaju u svoju sredinu. Ali bolje da umre selo nego običaji. Pa su se tako redale posjete rodilji i bebama. Onako kako to Hrvati čine od pamtivijeka. Stizale su kume i strine i tetke i susjede s košarama punim darova, ali srca praznih. Ulaskom u kuću redom su uzimale bebu bez teškoća. Divile joj se. Nadjevale predivne komplimente kako će jednom biti krasna cura. Udati se. Imati budućnost. A beba s Down sindromom mirno je spavala u majčinom naručju. Ne sluteći okrutnost „sela“. Ona je kao i moj cvijet bila nepoželjna ovom svijetu. I to me osvijestilo. Odakle mi pravo da jedan cvijet volim, pazim i mazim, a drugi zapostavim. Oba su zasađena da daju radost i život onima kojima su povjereni na čuvanje.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com