Zašto mi se ponekad čini da se stanje u društvu u nekim područjima življenja nije promijenilo ni za milimetar u odnosu na vrijeme od prije tridesetak godina?! Naime, ljudi se ostvaruju na različite načine. Jedan od načina je roditeljstvo. Oni koji se odluče biti roditelji spremni su na velika odricanja, puno strpljenja i pregršt kompromisa. Iako u početku ne shvaćaju u što su se upustili. Tako je bilo od postanka čovječanstva tako je i sada. No, svi roditelji u Lijepoj našoj baš i nemaju jednake uvjete. Mislim ovdje na potporu države. Kao i nekad prije tridesetak godina, ni danas roditelji koji su osobe s invaliditetom nemaju podršku države.
Nedavni telefonski poziv mlade žene s invaliditetom me na to podsjetio. Majka koja je očajno tražila podršku državnih institucija koje skrbe direktno ili indirektno za obitelj, osobe s invaliditetom, za djecu, me vratio u prošlost.
Gorak okus ostavlja osjećaj da u vlastitoj zemlji građani ne žive ravnopravno koliko god građani s invaliditetom dokazali da imaju odlične roditeljske kompetencije i brižno skrbili o svojoj djeci
Trideset godina unazad kada sam i ja bila jedna od tih koji su uzalud tražili podršku institucija, podršku koju su imale jedno roditeljske obitelji (rastavljeni) i „sastavljeni“ koji nisu zbog nekog razloga radili (ili nisu htjeli ili nisu znali) pa ih je država podupirala određenim financijskim beneficijama,dok roditelje s invaliditetom nije. Ni tada ni sada. Ukoliko bi tražili nekakvu podršku postojala je opasnost da im oduzmu djecu, uz objašnjenje da su nesposobni za roditeljstvo. I tada i sada. Čitajući podeblje dopise koje je uputila raznim institucijama tražeći pomoć, ova mlada žena s invaliditetom iscrpila je sve mogućnosti da živi dostojanstveno.
Gorak okus ostavlja osjećaj da u vlastitoj zemlji građani ne žive ravnopravno koliko god građani s invaliditetom dokazali da imaju odlične roditeljske kompetencije i brižno skrbili o svojoj djeci. Nemilosrdni propisi obeshrabre buduće potencijalne građane s invaliditetom da se ostvare upravo u području roditeljstva. Republika Hrvatska se potpisivanjem Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom još 2006. god. obvezala na poštivanje i provedbu svih njenih načela. Njenom ratifikacijom 2007. godine započeo je dugotrajan proces usklađivanja i unapređivanja nacionalne zakonske legislative i kreiranja učinkovite socijalne politike prema osobama s invaliditetom. Usprkos brojnim pozitivnim pomacima, osobe s invaliditetom i brojni stručnjaci navode kako je provedba kreiranih programa više formalna nego stvarna. Premda su ljudska prava zajamčena svima kao urođena, neotuđiva, nedjeljiva, međusobno ovisna i univerzalna, ona su mnogim osobama s invaliditetom još uvijek teško ostvariva. Sada je 2018. god. Ne traje li taj proces malo predugo?
