[KOLUMNA] Ponekad se osjećam kao imigrant u vlastitoj zemlji

Mislim da je realno očekivati da u zemlji u kojoj živim država osigura uvjete kako bih ostvarila prava koja mi je zagarantirala zakonima. Zakoni su napisani prilično dobro. Čovjek bi pomislio da živimo k’o u raju. Evo, na primjer prava za osobe s invaliditetom spominju se u čak 250 zakonskih regula, odluka, zaključaka i svih mogućih pravnih zavrzlama. To je čak i pravnicima vrlo komplicirano pohvatati i shvatiti. Jer vrlo često jedno pravo isključuje drugo. To bi izgledalo otprilike ovako. Ako želite ostvariti neko pravo iz Zakona o socijalnoj skrbi ne možete imati u vlasništvu nikakvu nekretninu. Išao je taj Zakon još dalje. Ako ste osoba s invaliditetom i primate naknadu zvanu osobna invalidnina ne smijete stupiti u brak.

Prava za osobe s invaliditetom spominju se u čak 250 zakonskih regula, odluka, zaključaka i svih mogućih pravnih zavrzlama

S vjerom da ću svoje pravo ostvariti „treptajem oka“ krenula sam samouvjereno jer nema razloga brizi. Pa moja prava su „uklesana“ čak u 250 regula. Nitko mi ih ne može uskratiti. Eh… onda je počelo. U jednoj ustanovi su rekli da ako to pravo želim, moram donijeti potvrdu da nisam krivično kažnjavana, da nisam državi ništa dužna, da nemam vlasništvo nad ničim i još puno toga da nemam. Nakon svega nabrojanog osjećala sam se kao imigrant, kao izbjeglica, izuzetno poniženo. Da bih se od svega toga oporavila trebala mi je najjača kava. No, nisam imala izbora. Tako ogorčena krenula sam prvo po potvrdu u Poreznu upravu. Jer ne daj bože da sam državi dužna samo jednu lipu. Od mojih prava neće biti ništa. Iako su mi zakonom zagarantirana. Svojim vozilom stigla sam pred zgradu Porezne uprave. Znam da pred zgradom postoji rezervirano parkiralište za vozače s invaliditetom. Barem za to nisam trebala brinuti. Uskoro sam se uvjerila po već taj dan peti put kakva je hrvatska stvarno. Tu se ne može živjeti bez brige. Parkiralište je bilo zauzeto. Zauzeo ga je vozač bez invaliditeta. Uspjela sam ipak pronaći mjesto za parkiranje daleko od ulaza u Poreznu. Uslijedio je još veći šok. Zgrada je potpuno ne pristupačna za osobe s teškoćama u kretanju. To je značilo da će službenik morati izaći iz zgrade na ulicu i da ću mu na ulici kojom prolaze građani ispričati što trebam. Mnogi meni nepoznati ljudi će čuti što mi je potrebno. Službeniku ću morati reći svoje ime na ulici?!

A što je sa zaštitom mojih osobnih podataka? Ne vrijedi ta odluka za sve građane jednako. Nakon procedure za ostvarenje mojih prava imala sam osjećaj da živim u Americi u vrijeme kada su se tamoputi građani borili za svoja prava.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com