Ovih dana smo svi bili svjedoci koliko u nama ljudima u Hrvatskoj ima strasti, da možemo biti povezani kada imamo isti cilj. Živjeli smo uglavnom na javnim prostorima, trgovima, kafićima, parkovima. Svaki kutak bio je ispunjen ljudima. Svi smo imali želje biti s nekim, dijeliti emocije, ushićenje, veselje, grlili se s nepoznatima. To se radi samo u trenucima euforije kakva je vladala proteklih mjesec dana. Da li mi se to činilo ili je to bilo stvarno. U trenucima koje su izazvali stanje transa nitko nije više gledao tko i kakav sjedi, stoji, hoda pored koga. Bilo je samo važno da tu eksploziju emocija podjelo s bližnjim. Poznatim ili potpuno nepoznatim osobama. Ni ja se nisam mogla oduprijeti tom porivu. Provela sam prilično puno vremena na javnom mjestu. U parku, na trgu, kafićma u gradu za kojeg kažem da moram brati gdje bih živjela opet bih odabrala Koprivnicu.
Ono što je najgore od svega bio je alkohol. Otrov naše mladosti kojoj teško odolijevaju. Otrov koji ih čini onakvim kakvi nisu. Jer ta mladost da nije konzumirala alkohol bila bi predivna. Puna suosjećanja, spremna pomoći i prihvaćati različitost
Uživala sam u slobodi (prisjetih se još nismo zaboravili rat), čistom zraku, hladnoj, tekućoj vodi koju imamo besplatno na dohvat ruke, ako ožednimo u samom centru grada. I prilično velikoj sigurnosti da nas netko neće napasti. U tako sanjarskom raspoloženju promatrala sam mladost našeg grada kako se raduje uspjesima sportaša. Nadajući se da će u njima vidjeti inspiraciju i motiv za svoje životne ciljeve. Iz tog me sanjarenja prekinulo smiuljenje grupe na klupi nedaleko mene. Što li ih to toliko zabavlja? Pogled mi se zaustavio na skupini mladih ljudi koji su bili okićeni sportski prepoznatljivim obilježjima. Glasove nisam čula, ali sam uočila da „razgovaraju rukama“. Znakovnim jezikom. Meni ništa neuobičajeno. Ali skupini mladih na klupi do mene očito je to bio prvi susret s drugačijima, različitima, koji govore drugačije. Slušajući ih sve sam više bila u šoku što čujem. Uz podsmjehe, s izrazima lica na kojima se prepoznaje emocija… ne prihvaćam te, nisi dobro došao tu pored mene, u moj prostor dobacivali su im… što rade ovi retardirani vani, to treba maknuti s ceste, oponašajući na ružan način njihov govor. U takvim trenucima i ja s ogromnim iskustvom, izuzetno pribrana, trebala sam vremena da osmislim „strategiju“ što da učinim. Kako da im ukažem na neprimjereno ponašanje prema različitosti. Moj zaključak je bio.: Neznanje čini svoje. Odgoj odnosno obitelj usadi predrasude.
I ono što je najgore od svega bio je alkohol. Otrov naše mladosti kojoj teško odolijevaju. Otrov koji ih čini onakvim kakvi nisu. Jer ta mladost da nije konzumirala alkohol bila bi predivna. Puna suosjećanja, spremna pomoći i prihvaćati različitost. Ne mogu se ne pitati… kaže narod; grožđe… vinogradi… vino je dar božji. Nikako! To je „vražje djelo“ koje čini mnoge nesretne i još mnogo gore. Pa zar ni jedno slavlje naš narod ne može obilježiti bez tog zla… alkohola?
