Nedavno sudjelovanje u aktivnostima međunarodnog projekta u jednoj zemlji koja je kao i Hrvatska članica EU bila je prilika da usporedim nas i njih. Usporedim u području obrazovanja. Što radimo isto, a što različito?!
Aktivnosti su se odvijale u školi. Tu školu osim djece rođene u toj zemlji polaze i učenici čije je porijeklo iz različitih zemalja EU i zemalja koje nisu članice EU. Različiti jezici, različita kultura i običaji. Za Hrvatsku još uvijek nepoznanica. Ili tek poneki izuzetak da u hrvatskim razredima ima učenika iz drugih zemalja osim Hrvatske.
Cilj ovog projekta bio je razvijanje tolerancije prema različitima i drugačijima. Oni različiti po nacionalnosti, jeziku, kulturi, boji kože i vjeri željeli su upoznati različitost na osnovu nekih fizičkih razlika. Oni su mene upoznali s razlozima zbog kojih su došli u tu zemlju, s kojim preprekama su se suočavali, a od mene su željeli saznati kakvo je bilo moje putovanje kroz obrazovanje. Rečenica kojom sam im htjela dočarati svu težinu tog puta glasila je: Kao dijete s teškoćama već na početku obrazovanja shvatila sam da moram znati više od djece bez teškoća da bih uspjela jednako kao i oni ili čak više od njih. U ono vrijeme od mene, djeteta s teškoćama, nije se očekivalo ništa. Ništa osim da naučim napisati svoje ime i prezime. Procjena tadašnjih djelatnika u obrazovanju bila je da ja ne mogu uspjeti ni u čemu. Kako sam ih samo „zaribala“. To je bilo tada. Nekada. Davno. Uvjerena da takav stav više ne postoji u našem društvu posebno onih koji su najvažnija karika društva, djelatnika u području obrazovanju. Oni odgajaju ljude.
Vjerovala bih i dalje u to, da nisam sasvim slučajno prisustvovala razgovoru u kojem je bilo riječi o opsežnoj administraciji koju svi koji rade u obrazovanju moraju zadovoljiti. Ispuniti velik broj podataka koji služe za ne zna se kome i zašto i osobnom svjedočenju direktnog aktera.
Na početku ove školske godine u jednom razredu u našoj lokalnoj zajednici razrednica je već na prvom satu tražila da učenici dignu ruku oni koji su djeca ratnih vojnih invalida, djeca čija su oba roditelja invalidi, djeca čiji je samo jedan roditelj invalid, djeca koja nemaju roditelje, djeca koja imaju samo jednog roditelja. Vrhunac ove morbidne rabote bio je kada je tražila od učenice s invaliditetom da svima ispriča razlog svog invaliditeta.
Dokument koji treba biti važan kao „sveto pismo“ je Konvencija o pravima djeteta, međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelome svijetu. Potpisale su ju 194 države (među kojima i Hrvatska)i trebali bi je čitati baš svi koji rade u nedavno lansiranom nazivu tzv. „Školi za život“!
Djeca iz ove priče u ovoj školskoj godini već na početku su etiketirana po nekoj osnovi zbog statistike. Statistika = trauma za cijeli život.
Uspoređujem vrijeme moje i njihovo i nadam se da je to izuzetak, a ne pravilo, jer ljudima poput obrazovne djelatnice iz zadnjega dijela moje priče, nikako nije mjesto u najvažnijem mjestu svakog čovjeka – U ŠKOLI.
