Nikad se u hrvatskoj povijesti, uključujući i razdoblje prije nacionalnog osamostaljenja, nije događalo da u državnom vrhu imamo dvije u potpunosti suprotstavljene ličnosti, i politički i ljudski. Svakome je jasno da govorimo o premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Zoranu Milanoviću, koji ne samo da ne skrivaju međusobnu netrpeljivost, već je svatko tome pojmu dodao snažnu osobnu dimenziju. Čini se da su tu njihove političke platforme sasvim marginalne. U Hrvatskoj se već desetljećima po programima Vlade i Predsjednika Republike ne može ustanoviti je li riječ o lijevoj ili desnoj opciji. Obje su neprincipijelne i teže populističkim efektima.
Negativne posljedice takvog destruktivnog ponašanja narcisoidnog dvojca, bili toga svjesni ili ne, snose svi hrvatski građani. Jedan je iskazao nevjerojatnu količinu maštovitosti da bi prokazao štetnost onog drugog i stranke na vlasti, a drugi si je uzeo za pravo da zbog svoje osobne uvrijeđenosti paralizira djelovanje važnih segmenata držanih institucija i službi. U ozbiljnim demokracijama, a valjda tisuću i prvi puta napominjemo da Hrvatska to nije, biračko bi tijelo to samo razriješilo.
No, u zemlji u kojoj su srušene sve političke i moralne vrijednosti to nije i zacijelo do daljnjega neće biti slučaj. Redovna istraživanja političkog raspoloženja hrvatskih građana pokazuju da bi u idućoj superizbornoj godini Plenković mogao ostati u Banskim dvorima, a Milanović na Pantovčaku. U duboko podijeljenoj Hrvatskoj svaka je politička i ideološka strana ukopana na svojim pozicijama i važno je samo da ‘njihov’ ne pobijedi. Ne interesira ih što je racionalno i što je istinski nacionalni interes. A oni koji bi mogli preokrenuti odnose snaga u pravilu ne izlaze na birališta. To im je gadljivo. Imaju oni pametnijeg posla. Zbog takvih komotnih propuh-mozgova nam je tako kako nam je. Depresivno i beznadno.
Pustimo, međutim, jalove usporedbe tko na zagrebačka dva brda više pridonosi hrvatskom srljanju u ponor, makar smo i proteklih dana u saborskoj farsi mogli ‘uživati’ u srazu te dvije mentalne gromade.
Dovoljno je upozoriti na razorne rezultate njihovog djelovanja na hrvatsku sadašnjost i budućnost. Jasno je da to nije moguće, ali kada bi bilo hipotetičko se rješenje ne činilo tako teškim. Problem je u tome što su Plenković i Milanović zapravo na suprotnim pozicijama od onih za koje imaju neke temeljne karijerne i mentalne predispozicije.
Plenković je dokazao da po svojim interesima i načinu razmišljanja i djelovanja ne bi trebao biti na čelu izvršne vlasti. Vladu ne bi smjela voditi osoba koja nije u stanju kontrolirati vlastitu ministarsku ekipu, makar je formirao po principu podobnosti i odanosti sebi samome, odnosno osoba koja je ‘cijepljena’ od moralnih skrupula.
Cilj mu opravdava sva sredstva. Ne razumije i ne trudi se shvatiti životnu realnost većine hrvatskih građana. Neprihvatljivo je, naposljetku, da izvršnu vlast vodi osoba koja zna komunicirati isključivo na piarovski i demagoški način, tako da ni u jednom trenutku neće izgovoriti nešto što nije sukladno njegovim političkim interesima. Istina je na taj način nestala iz hrvatskog političkog prostora. Čak je i nepoželjna, jer ni ostali Vladini dužnosnici ne smiju govoriti o onome što im nije svrhovito.
Milanoviću bi, pak, najkorisnije bilo zabraniti bilo koji vid vanjskopolitičkog djelovanja, iako mu je to i najvažnija ovlast, odnosno poluovlast, jer je dijeli s Vladom. Nije to, kako rekosmo, moguće, ali bi to za Hrvatsku bilo jako korisno jer bi smanjili sramotu koju nam sustavno priređuje. Njegova potreba za originalnošću i, nazovimo to pravim imenom, nesuđenom genijalnošću, prožeta nevjerojatnom razinom bizarnosti i radikalizma, poprima patološke razmjere, a često samo zato da bude protivan Vladinoj politici. Sramoćenje koje nam redovno servira u institucijama Europske unije i NATO-a, ali i kod američke administracije, kao i druženje sa stranim liderima kojih bi u demokratskom svijetu trebao u širokom luku zaobilaziti, nipošto ne sluti na dobro. Zato je samo pitanje vremena kad će Hrvatska zbog takvog ponašanja imati ozbiljnih međunarodnih problema.
Takvo ponašanje ne opravdava ni njegova potreba da ukaže na nerijetku ispraznost, cinizam, birokratiziranost i prijetvornost tih institucija i pojedinih država. Diplomacije je uvijek bila takva, prije svega ring rezerviran za velike. Male države ne mogu profitirati od glumljenja nekakvog disidentstva i posrednog podupiranja nedemokratskih režima. Milanović nikako da shvati ta temeljna pravila. Možda je negdje u dubini svijesti to i shvatio, ali onda na scenu dolazi njegov problematični karakter.
S obzirom da se te dvije ekstremne sujete odražavaju na nas u Koprivnici i Županiji, spomenimo kako su se proteklih godina očitovali o našim lokalnim interesima. Iako je tijekom svog premijerskog SDP-ovog mandata u ministarstva uzeo i neke podravske kadrove, od kojih nitko nije razvio svoju političku karijeru, a neki i neslavno propali, ukupni su rezultati bili jako mršavi. Nešto se usporeno gradilo na dionici brze ceste do Križevaca, ali ni to nije završeno u njegovom premijerskom mandatu. Gradu nisu vraćena ni sredstva za kupnja koprivničke vojarne, što je jedinima u Hrvatskoj nametnuo kabinet Jadranke Kosor. Milanović se iskupio jedino prihvaćanjem projekta Sveučilišta Sjever kao javnog sveučilišta, ali opet bez ulaganja u objekte i opremu. Ukratko, mršavo, premršavo. Kao sadašnji predsjednik RH ne može nam nikako pomoći, čak bi bilo i kontraproduktivno da se za nešto posebno zalaže.
Plenkovićev premijerski mandat često smo analizirali. Podravinu i Prigorje je svjesno pretvorio u politički najzabačeniji i najneutjecajniji dio Hrvatske, gdje se realiziraju samo oni projekti koji nas po geografskom principu ne mogu zaobići, poput drugog željezničkog kolosijeka, kao i podjela europskog novca koja se tiče svih županija i većih gradova. Jedina je nada da će nakon sedam sušnih godina u predizbornom razdoblju krenuti gradnja cestovne minidionice do Kloštra Vojakovačkog, o kojom nam u nekoliko navrata pričao bajke.
Sve to dovoljno govori koliko smo se usrećili i premijerom i predsjednikom.
