Koliko god imali iscrtanih biciklističkih staza i podignutih spomenika, najvažnije u cijeloj priči bez sumnje jest da bi bicikli trebali u prometu zamijeniti automobile
Bicikl (<fr. bi „dva” + cycle „kotač”) kao prometno sredstvo javlja se početkom 19-oga stoljeća. Nećemo ovdje navoditi sve rane inkarnacije, ali recimo tek da se isprva koristi termin Karla von Draisa velociped (<lat. velox „brz” + pes „stopalo, noga” u akuzativu pedem), sprava za brzo putovanje na nožni pogon. Vjerojatno prvi moderni mehanički bicikl djelo je Škota Kirkpatricka MacMillana, za kojega je zabilježeno i da je bio prvi biciklist koji je skrivio prometnu nezgodu! Nama je bicikl naravno zanimljiv jer se Koprivnica često navodi kao grad bicikala. I dok je to s jedne strane točno jer Koprivničanci zaista vole biciklirati pa imamo čak i Old timer klub „Biciklin”, valjalo bi ipak riješiti nekoliko problema. Slijedi jedna dobronamjerna jezikova juha svima uključenima, a kako bismo postali pravi biciklistički grad.
Kao prvo, iako koprivničke gradske vlasti sasvim sigurno već godinama zastupaju ideju biciklizma, što je očito iz zaista šarmantnih spomenika biciklu što su iznikli diljem grada (vaš ih je kolumnist nabrojio osam), pokrivenost biciklističkim stazama još uvijek nije na željenome nivou. Činjenica je da se jedno vrijeme na tome radilo te da većina novih prometnica ima planirane biciklističke staze, što je za svaku pohvalu, ali ima tu još podosta rupa. Tako prijelazi preko prometnica uglavnom nisu prilagođeni biciklistima pa to zahtijeva silaženje, na što sami biciklisti nisu uvijek spremni, rezultat čega su i povremene nesreće. Nadalje, u starijima su ulicama uglavnom tek na nogostup nadocrtane biciklističke staze, čime je sužen prostor za pješake, a u samome gradskom centru, recimo, nije riješen spoj od Starčevićeve prema Trgu, gdje bi biciklisti trebali sići i gurati bicikl (što mahom ne čine) da bi nastavili nogostupom ili se rizično uključivati u ionako gust cestovni promet. Konačno, staze nisu uvijek jasno označene, što može biti vrlo nezgodno u spoju s onime što slijedi.
Drugi, naime, problem jest ponašanje sudionika u prometu. Tu su pješaci, koji često ne poštuju označene biciklističke staze, vozači automobila, koji u silnoj žurbi zaboravljaju da su dužni paziti na ranjivije, te naravno sami biciklisti, koji nerijetko voze suviše rizično, a ostaje nejasno zašto povremeno ignoriraju i jasno obilježene staze. Sve navedeno možemo podvesti pod pojam prometne kulture. Stječe se, između ostaloga, dojam da naši sugrađani ne kuže da je u pravilu staza bliža kolniku biciklistička, a ona dalje rezervirana za pješake, pa ovom prilikom apeliramo na odgovorne da im to jasnije nacrtaju, dok obrazovne ustanove ne poprave situaciju.
Na kraju, koliko god imali iscrtanih biciklističkih staza i podignutih spomenika, najvažnije u cijeloj priči bez sumnje jest da bi bicikli trebali u prometu zamijeniti automobile. Nažalost, koliko god Koprivničanci voljeli bicikle, toliko vole i svoje četveronožne ljubimce, koje voze i ljeti i zimi, bez obzira na cijenu benzina, (pre)često bez drugih putnika doli vozača, uvijek nekamo hitajući. I onda se još žale na promet!
