Među brojnim recentnim povijesno-književnim analizama boravka Bele i Miroslava Krleže u Dugoj Rijeci od srpnja do kolovoza 1920/21. godine, naša antropologinja i krležologinja Suzana Marjanić vrlo je minuciozno u književnom časopisu Artikulacije u širokom studijskom eseju opisala ‘Krležine dane u Vučjaku’. Prema njenom tumačenju, Krleža je s Belom došao u to prikalničko selo iz dva razloga, od kojih prvi temelji prema Stanku Lasiću koji navodi da je Bela zahvaljujući Juliju Benešiću dobila svoje prvo učiteljsko namještenje upravo u Dugoj Rijeci dok je drugi razlog kudikamo zanimljivi i to prema Antunu Kancijanu koji smatra da se radi o Krležinoj političkoj internaciji iz Zagreba na periferiju u malo selo u ludbreškom kotaru, a koju mu je furtimaški uredio i napakovao ban Atnun pl. Mihalović zbog političkog aktivizma i časopisa Plamen.
Jedan roman i dvije drame
Krleža je za boravka u Dugoj Rijeci ostvario bogat književni opus te je bio vrlo motiviran i vrijedan u književnom poslu i u korespodenciji sa Zagrebom. Često je volio po čitav dan pisati i čitati pod širokom krošnjom stare debele lipe kod pravoslavne crkve sv. Trojice što je kod seljaka izazivalo čuđenje: sjedi u krošnji i piše.
Pisma je znao pješice odnositi blatnjavom i prašnom cestom u desetak kilometara udaljen Ludbreg na poštu, a gdje je kao poštanska službenica radila majka našeg budućeg filozofa Danila Pejovića. U jednom od brojnih pisama čiji sadržaj ovdje ekskluzivno po prvi puta objavljujemo, piše Krleža u kasno ljeto 1920. godine upravi Narodnog kazališta u Zagrebu o drami koju je napisao u Dugoj Rijeci:

Galicija, drama u četiri akta, po redu je osma koju imam čast da predajem slavnoj upravi Narodnoga kazališta. Molim da bi mi uprava pismeno motivisala razloge da drama bude odbijena, ako pak se je odlučilo da se prikazuje molim da me se obavesti kada će to biti. U oba slučaja molim da mi se odluka saopšti i u što kraćem roku jer su prilike žalosne i žalosno je da je autor prisiljen da živi od drame, mesto da živi za nju. Režiju preuzeo bi g. Gavella jer je bio na fronti, a ja bi onda u posljednjim potezima stvar dovršio onako kako ja vidim. Nadam se da će ovaj puta kooperacija zacelo biti moguća i da će se tako drame što mi trunu u stolu već godinu moći konačno pretvoriti u kruh (jer o tome se danas radi). Sa veleštovanjem M. Krleža, Duga Rijeka, z.p. Ludbreg.
Bilo bi zanimljivo postaviti ovu dramu u izvorni ambijent gdje ju je Krleža i napisao, a u sklopu sjajne manifestacije Krleža i Duga Rijeka. Bio bi to hommage Krležinim dugoriječkim danima.
Poznato je u našoj krležologiji da je Duga Rijeka bila inspiracija Krleži za zbivanja u drami Vučjak što je doduše sam Krleža znao opovrgavati, no ipak je indirektno dao do znanja svom biografu Čengiću kako je to selo bilo inspiracija za roman Zeleni barjak iz čijih je fragmenata nastala drama Vučjak koju je nekoliko godina potom u Koprivnici tiskao i objavio Vinko Vošicki. Za brojne likove u Vučjaku Krleža je uzimao ljude iz stvarnog seoskog života Duge Rijeke o čemu je ludbreškom krležologu Antunu Kancijanu svjedočio tamošnji gostioničar Đuro Crljenica koji, osim što je u drami prepoznao sebe, prepoznao je i niz drugih dugoriječana kojima je Krleža namijenio brojne uloge. Dražen Ernečić