Kada štogod procjenjujemo, često se u opreku stavljaju pojmovi kvaliteta i kvantiteta. Za obje se riječi smatra da su u hrvatski ušle preko njemačkoga (Qualität odnosno Quantität), kamo stižu iz latinskoga (qualitas odnosno quantitas). Najčešće ih u koristimo kako bismo usporedili dvije važne kategorije, one kakvoće ili vrsnoće nasuprot količine tj. protežnosti. Jednostavnim riječima, kvantiteta nam kazuje koliko čega imamo, a kvaliteta nam kaže nešto o značajnim svojstvima istoga.
Iako su obje kategorije mjerljive, očito je lakše izmjeriti količinu čega, npr. pitke vode, a kvaliteta je stvar pozornije raščlambe (pa ćemo kemijskim mjerenjem saznati da je koprivnička voda zbilja tvrda), a često i osobna ukusa (npr. kolumnistu je naša voda razmjerno ukusna, ali mu kamenac zaista nije mio). U znanstvenim se istraživanjima često navode kvantitativna odnosno kvalitativna analiza. Prva je preciznija, konkretnija, lakše usporediva, dok se potonja počesto smatra kompliciranijom, podložnijom interpretaciji te stoga manje objektivnom. Ne čudi stoga što je današnje zapadno društvo, kojemu mi kao zajednica težimo, opsjednuto kvantifikacijom. Sve se računa u bodovima, gleda se razlika, važan je postotni napredak – od rasta BDP-a do Državne mature.
S jedne strane, teško je osporiti konkretnost brojki i njihov psihološki učinak. Ako za nešto kažemo da je bolje, to je tek naše osobno mišljenje. Ako navedemo da 84 posto ispitanika preferira baš tu kavu, zvučimo ozbiljnije i uvjerljivije. Isto tako, političari ostavljaju bolji dojam kada barataju s brojkama od npr. sedam projekata vrijednih sedam milijuna eura financiranih iz sedam europskih projekata. A ako uspoređujemo zemlje, prvo što se obično gleda jest BDP po glavi stanovnika. Hrvatskih 17 130 eura po stanovniku tako ne izgleda bajno u usporedbi s njemačkih 46 180, pa onda čak ni rast od 6,2 posto u 2022. ne djeluje impresivno. (Sjetimo se samo da je u bivšoj državi hrvatski BDP za više od desetljeća kontinuirano rastao gotovo za 10 posto godišnje.) Da ne spominjemo poraznu brojku od preko 900 000 manje stanovnika u RH u 2021. u odnosu na 1991.
Ipak, čak i ako logičke zamke statistike ostavimo za neku drugu priliku, postoji jednostavan razlog što je kvalitativna analiza kompliciranija. Naprosto, ono što proučavamo znatno je kompleksnije. Pogledajmo npr. odnos kvalitete života i BDP-a. Do određene granice, veza je nedvosmislena: viši BDP dovodi do viših prihoda i onda više percipirane razine zadovoljstva životom. Međutim, nakon što neka zemlja dostigne prosječni godišnji prihod po glavi stanovnika od 70,000 dolara godišnje, porast sreće više ne ovisi većinski o porastu BDP-a. U prijevodu, jednom kada osiguramo stabilnu egzistenciju, u igru uz sigurnost i kupovnu moć ulaze novi faktori. Neki od najvažnijih elemenata koji se navode su, neiznenađujuće, zdravlje, pristup obrazovanju, povjerenje u društvo i percepcija korupcije. A tu je ono i teže uhvatljivo: zadovoljstvo društvenom interakcijom, društvenom potporom i kohezijom, te – vrlo važno – prilike za korištenje slobodnoga vremena. Ne zaboravimo i okoliš, kako prirodni tako i društveni.
I onda se u petak navečer u društvu obitelji i prijatelja nađete na trgu na koncertu Darka Rundeka i Jazz orkestra HRT-a i prisjetite se kako život u našoj Koprivnici nije uopće loš. Šal od svile, piće-dva i čak je i trg izgledao ljepše. U mraku.
