Ljubav na prvi pogled u sladoledara i ostale životne radosti

„Znaš kaj, mi ako ne odemo krajem devetog ili početkom desetog mjeseca nekam, mi se ne budemo nikad ove godine vidjele“ – rečenica je koja je bila dovoljna da si ju usadimo negdje u podsvijest i da nas tu i tamo podsjeti da planirati baš sve nije nikad dobro, ali da nekad plan dobro i dođe.
Bilo je to neko vrijeme oko Uskrsa kada smo shvatile da će proći cijela godina, a da se ne vidimo kako se spada. Ono, živiš, radiš, radiš poslove koji ti nisu pravi posao, onaj koji ti daje kruh i tako dalje, uživaš u hobijima, odeš ovdje, odeš ondje, posjetiš izložbu, skačeš na koncertu, jednom riječju ŽIVIŠ i onda shvatiš da si okružen ljudima koje voliš, ali da svi skupa niste stali ni pola sata svog života, udahnuli i rekli si „pa daj fućkaš sve idemo negdje pa makar nas grom vudril ako si uzmemo godišnji da ODMARAMO, ne da odmaramo i radimo sve ono što ne stižemo dok radimo, već da odmaramo bez brige i pameti.

„Idemo na more. Idemo na more krajem devetog, početkom desetog mjeseca.“
Kamo, kako, s kim, na koliko, za koliko, ništa nismo znale. Ali smo znale da idemo i da su svi dobri ljudi dobre volje dobrodošli.
I tako smo nastavile živjeti svoje živote još otprilike nekih pet mjeseci i povremeno se sjetile činjenice da idemo na more. Kam, kako i sve maloprije nabrojano – i dalje ne znamo.

Uhvatite li se ikad u čitavoj vlastitoj užurbanosti i „moranju“ da ste zaboravili radite sve drugo osim „moranja“.
Moraš se dići na posao, moraš skuhati jesti, moraš oprati suđe, moraš počistiti dom, moraš nahraniti muža i djecu, moraš se naći s prijateljicama, moraš otići roditeljima, moraš ići na probu/trening/nešto deseto što voliš, moraš, moraš, moraš. Jeste li primijetili ikada da ste i za neke situacije koje u biti želite, iskoristili riječ „moram“. Riječ koja nabija neki nepotreban teret na sve što radite pa makar su vam neke stvari i guštanje, čisto guštanje, ali su zbog užurbanosti i silnih obaveza postale „moranje“.
Ako ste se ikad našli u takvom scenariju, daj udahnite, samo duboko udahnite, nazovite frendicu i recite joj „pakiraj se i idemo“. Kam, kak, s kim i na koliko i za koliko – nebitno! Idemo!
Mjeseci su prolazili, obaveze su se iskristalizirale, stvari su se posložile. Misao „idemo na more“ nije ostala samo misao već se počela ostvarivati.
„Joj kaj bute na moru u 10. mjesecu“, hladno je, nema žive duše..“ – rečenica je koju sam par puta čula, a moj odgovor je uvijek, ali uvijek bio – „Ma da kiša pada tri dana za redom, da se sunce ne pojavi ni na kratko, da moram hodati u jakni na moru, nebitno nam je. Idemo na more napokon se odmoriti od svega, pričati satima, prolaziti prstićima po pijesku, kupati se ako ćemo se moći kupati, sjediti u kući ako će kiša padati pa ponovno satima pričati, smijati se, vrištati od smijeha, plakati od smijeha, prisjetit se svega što si nismo stigle reći, sunčati se cijeli dan ako to hoćemo, maknuti se od mobitela skroz, biti na mobitelima kad nam se da, otići u drugi grad ako nam se da, ostati piti gemišt cijeli dan na plaži ako nam se to da, kuhati ako nam se da, otići na večeru ako nam se kuhati neće, spavati do jedan popodne ako nam je volja, dići se u 8 ujutro i gledati u more. Idemo se odmoriti, maknuti od svijeta, da se razumijemo svijeta koji volimo, ali idemo se prisjetiti što znači živjeti punim plućima.“ – tako nekako sam ja uvijek odgovorila onima koji nisu mogli shvatiti zašto bi netko cijelo ljeto bio u Koprivnici pa onda u desetom mjesecu otišao na more.
Volim te trenutke dok shvatiš da si oko sebe okupio ljude koji su spremni i u roku dva dana odlučiti i reći „idem i ja, ček da mi šef odobri godišnji“. Volim te ljude koji su spremni biti spontani pa čak i onda kada sav razum govori da „treba delati i zapeti“. Jer upravo takvi ljudi žive punim plućima, doduše nekad se na to moraju podsjetiti, ali upravo će takvi ljudi uvijek, ali uvijek na kraju svih krajeva , reći da su zadovoljni svojim životima.
I kada mislite da će svijet stati zato jer nešto u roku niste odradili, vjerujte da neće stati. Svijet će ići dalje.
Znate kako je na moru u desetom mjesecu?
Za početak, imale smo sreće skroz na skroz, jer spontanost se očito nagrađuje, pa smo imale sunce i toplo/vruće vrijeme svaki dan. Ljudi i gužve oko nas nije bilo. Plaža samo za nas (tu i tamo se koji polu nudist pojavio), more samo za nas, cijelo naselje skoro samo za nas. Ako vam to nije dovoljno da shvatite kolika je to količina slobode i opuštenosti, onda neću uopće nastaviti pričati koje su druge prednosti. Tu sad ide onaj veliki zubići smajlić, ali mi ga često program pretvori u nešto drugo pa sam odučila sad riječima napisati što sam htjela staviti da bi shvatili da ovdje ima doze humora također. Jer istina je da ću nastaviti pričati jer. I sad bi ga opet stavila da shvatite da se zezam i da znam da shvaćate.
Ajmo dalje.
Znate kaj je najbolje kod činjenice da si na moru u desetom mjesecu s još četiri prijateljice? Činjenica da oko vas nema nikoga da vas sluša što pričate, da vas opominje da se trebate stišati, da se preglasno smijete i tako dalje. A i dok vas čuju kako se hihoćete, kako se gušite od smijeha, kako molite jedna drugu da prestane, onda shvate da ste tako slatke i pune života da vas ni ne žele utišati.
Znate kaj je još najbolje kod činjenice da nazovete ovog trena frendicu i kažete joj da idete negdje? Činjenica da bi ona mogla reći „DA“ i to tako jako, glasno i s nekom dozom iščekivanja „što prije nisi rekla“, tako veliko „DA“, da će se na kraju ispostaviti da ćete stvarno i otići. Bez brige i pameti. S pet pari čarapa i gaća, tri majice, dvoje hlače i eventualno jednom haljinom ako ćete se htjeti izvesti negdje, cipelama koje se mogu kombinirati za sve, tri litre rakije, vina i to je to. Doviđenja svijete, odo ja na godišnji. Što ću točno raditi, ne znam, ali idem, idem s još 4 ludače i da smrdim i prdim 5 dana s njima, bit će dobro. Jer znamo da ni vrijeme, ni mjesto, ni način nisu bitni da bi se čovjek zabavio. Bitni su ljudi koji su taj tren oko tebe.
Kako je nama na moru bilo, ja vam neću reći. Recimo samo da ćemo ovo ponoviti. Oko Uskrsa ili na jesen, ne znamo još. Ali ljubav prema „življenju punim plućima“ i na ovaj način se rodila.
Kaj se inače dogodilo sa sladoledarom?
Bio je lijep. Recimo samo da je čovjek zbog nas i naših krasnih glasića morao još malo duže ostati na poslu jer smo probudile želju za sladoledom i kod drugih ljudi. Nije se ljutio na nas to je bitno. To je zato jer smo zakon. Tu isto ide sad beljić smajlić.

A vi, vi isto tako obratite pažnju na ljude koji u vama bude želju za sladoledom i kad o tome niste razmišljali, u 10 navečer, na prohladnom vjetriću. Obratite pažnju na njih, možda se i u vama probudi spontanost dok smrznutih prstiju zbog sladoleda, jedete isti taj sladoled. SRETNI.

 

Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.

 

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com