Marko Gregur: ‘Šalaporte’ je priča o umjetniku bez umjetnosti koji otvara zanimljiva pitanja

Marko Gregur koprivnički je pisac koji se u posljednjih nekoliko godina nametnuo kao jedan od istaknutijih autora mlađe generacije. Njegovi romani ‘Kak je zgorel presvetli Trombetassicz’, ‘Mogla bi se zvati Leda’ i ‘Vošicki’ omiljeni su među publikom, a za potonji roman osvojio je prestižne nagrade ‘Vladimir Nazor’ i ‘Fric’. 


Najnoviji Gregur roman zove se ‘Šalaporte’, a već je distribuiran u sve veće knjižare diljem Hrvatske, dok će ga Koprivničanci, nada se, uskoro moći nabaviti u Šarenom dućanu i, naravno, Knjižnici ‘Fran Galović’. 

Prvo predstavljanje romana zakazano je za drugu polovicu travnja i to u Koprivnici, no Gregur nam je u kratkom razgovoru otkrio nešto više o novoj knjizi čija je radnja smještena na otok Prvić, a po čemu je i postao poznat u domaćim književnim okvirima jer svaki roman donosi novi kronotop.

Zanimljive sredine

– Svaki je roman negdje smješten, ‘moji’ lokaliteti su primjetniji jer ne jurim pomodno za velegradovima, nego se bavim Koprivnicom. Sad kad sam se maknuo iz grada, otišao sam u još manju sredinu. Mislim da su mi manje sredine zanimljivije jer je u njima čovjek vidljiviji, sa svim svojim vrlinama i, posebno, manama. Za početnu ideju važno je bilo da je mala sredina, otok je bio savršeno rješenje, a kad je to prestalo biti toliko bitno jer se priča odmetnula u nešto drugačijem smjeru, već sam se udomaćio u toj atmosferi pa mi je se nije napuštalo – pojašnjava autor i dodaje da je Prvić i inače otok njegovog djetinjstva gdje je ljetovao u Sloginom kampu.


Marko Gregur FOTO / MARIO PERIŠA

Dobrog pisanja nema bez dobre pripreme i istraživanja, a ovoga mu je puta posao bio donekle olakšan je, kako kaže, radnja romana smještena je u suvremenost, a ‘sličice’ otoka u sebi nosi od djetinjstva pa ih se samo trebalo prisjetiti. 

‘Šalaoporte’ je priča o Jerku, čovjeku s ambicijom da bude umjetnik, ali bez vlastite umjetnosti koji se zbog sprovoda vraća na rodni otok. Radnja je to koja ovlaš može podsjetiti na Krležino remek-djelo ‘Povratak Filipa Latinovicza’, no Gregur kaže kako je polazište više vezano uz Kunderu.

– Razumijem odakle poveznica s Krležom, ali povrataka, kao i umjetnika, u umjetnosti ima prilično. S tim da Jerko zapravo i nije umjetnik, nego bi to želio biti. Ne toliko zbog umjetnosti same, što je i jedno od temeljnih pitanja romana, a tako i nije samo s umjetnosti, nego sa svime. Recimo, postaju li danas djeca nogometaši iz istih razloga kao i prije pedeset godina? No, na tragu Kunderina pitanja, jednom od polaznih u pisanju romana, što se događa s umjetnicima čijim je umjetnostima otkucala ponoć, dodatno aktualiziranim gotovo iznenadnim dolaskom umjetne inteligencije, Jerko se nalazi u jednom drugom: je li danas lakše ili teže postati umjetnikom? Naime, dok je ranije tema bila da umjetnost treba odvojiti od umjetnika, sve kako bi se sagledavala samo umjetnost, danas kao da je tema ista, ali kako bi se sagledavao umjetnik i da je, baš kao i na svim drugim područjima gdje je temelj brend, odnosno piar, najvažniji postao potpis – pitanja su koja ovaj domaći pisac postavlja u romanu.

Dobar odaziv

Iako je knjiga još friška, interes medija i čitatelja obećava. Josip Mlakić već je napisao prvu kritiku romana, nižu se i intervjui i gostovanja u raznim emisijama poput Art à la carte HRT-a.


Na kraju razgovora, dotičemo se još jednog vječnog pitanja o umjetnicima i umjetnosti – može li umjetnik u Hrvatskoj biti samo umjetnik, to jest, može li pisac živjeti od pisanja.

– Može se biti pisac, ali teško ako se pišu samo knjige. Pritom to može mali broj autora koji se može nadati stipendijama, nagradama, prijevodima i dobroj prodaji, a s tim je teško računati… Ja sam recimo s ‘Vošickim’ bio te sreće, dobio sam stipendiju za njegovo pisanje, dvije važne nagrade, a dogovoreni su i neki prijevodi pa recimo da sam od tog romana mogao živjeti dvije godine, ali toliko sam ga, pa i malo duže, i pisao – zaključuje Gregur. 

Vezani članci

Najčitanije