Koliko god se trudili, ne možemo izbjeći temu neustavnog zakona o parlamentarnim izbornim jedinicama. Ustavni ga je sud, s desetak godina zakašnjenja, prije nekoliko dana napokon ukinuo. Od 2010. Hrvatski sabor nije mijenjao zakon prema uputama ustavnih sudaca, što je samo po sebi dovoljni indikator stava prema sudbenoj vlasti kao jednom od tri temelja svakog demokratskog poretka.
U obrazloženju odluke koju je dao predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović naglašeno je da glas onih koji bi prema posljednjem popisu stanovništva na birališta izlazili u četvrtoj izbornoj jedinici vrijedio za čak 33,5 posto više u odnosu na one danas žive u devetoj izbornoj jedinici. Nije to jedina ogromna anomalija, jer bi ista slavonska jedinica za podjednako visokih 31,4 posto nadmašivala i birače u sedmoj jedinici. Ni tu nije kraj izbornih nepravdi. Slavonski glasovi za 27,5 posto imaju veću težinu od onih u desetoj izbornoj jedinici i, što je za nas posebno bitno, za 24,7 posto prema drugoj izbornoj jedinici.
Slikovitije rečeno, naša bi izborna jedinica, koja se proteže od istočnog Zagreba do Drave, u kvantitativnom smislu trebala imati tri-četiri zastupnika više od onih koji trenutno žive u tom dijelu Slavonije i Baranji. Ako se zna i da HDZ u istočnoj Hrvatskoj ima i naglašenu dominaciju, razumljivo je da takav nerazmjer ima jako veliki utjecaj na raspodjelu saborskih mandata. Još slikovitije navedeno, ukoliko vlast i oporba s podjednakim rejtingom ulaze u izbornu utrku, slavonska anomalija unaprijed osigurava prevagu Plenkovićeve stranke.
Nevolju oporbenih stranaka produbljuje i spoznaja da se više od zakonski toleriranih pet posto razlikuju brojke i u ostalim izbornim jedinicama, zbog čega se lako prelijevaju saborski mandati. Mahom se to događa u korist vladajućeg HDZ-a, koji je svojedobno i kreirao upravo takve izborne jedinice. Logika je bila jednostavna, a i vrlo efikasna: treba što je moguće više razbiti urbane cjelina i povezati ih s ruralnim, kako bi u načelu konzervativni dio stanovništva neutralizirao zagovornike liberalnih opcija. Posebnu je ulogu u takvoj namjeri imalo i komadanje glavnog grada Zagreba u čak četiri izborne jedinice. Praksa pokazuje da je zakonodavac u tom nimalo politički korektnom naumu u potpunosti uspio. HDZ je u startu u boljoj izbornoj poziciji od bilo koje stranke i zbog toga se uspijeva održavati na vlasti, tim više što nema nikakvih skrupula oko osiguravanja zastupničkih glasova koji su nužni za oblikovanje saborske većine.
Indikativno je, međutim, da je stav Ustavnog suda o neprihvatljivim izbornim jedinicama nije nakon pobjede na izborima 2011. poštivao ni SDP, iako je tada imao glasačku mašinu potrebnu za promjenu zakona, što mu se danas obija o glavu. Najveću je oporbenu stranku tada vodio svojeglavi i operativnom vođenju politike neskloni Zoran Milanović. SDP-ov je lider bio uvjeren kako zasluge za uvjerljivu izbornu pobjedu pripadaju ponajprije njemu, a ne činjenici da je HDZ bio snažno uzdrman uhićenjem premijera Sanadera i da je njegova nasljednica Jadranka Kosor zbog dramatičnih kriznih okolnosti uvela i krizni porez na plaće. Nakon toga, Karamarku i Plenkoviću nije padalo na pamet da vuku poteze kojim bi doveli u pitanje HDZ-ov položaj.
Tek je radikalizacija brojčanog stanja izazvana popisom stanovništva 2021. aktualizirala taj problem, i to u mjeri u kojoj je bila ugrožena i vjerodostojnost samog Ustavnog suda. Da nisu ukinuli nakaradni zakon, javnost bi ustavne suce mogla optužiti i za sudjelovanje u teškoj povredi ustavnih prava nemalog dijela hrvatskih građana. Zato su i donijeli odluku da novi zakon o izbornim jedinicama mora biti donesen do 1. studenoga tekuće godine. Ustavni sud traži i pročišćavanja izbornih lista, što je također prastari problem, proizašao iz dvojnih državljanstava, ubrzanog iseljavanja iz Hrvatske, ali i svjesnih političkih makinacija na razinama lokalnih vlasti. I tu je popis pokazao da navodno imamo gotovo pola milijuna birača više nego građana koji po biološkom kriteriju ostvaruju to pravo i obvezu.
Napokon se u kontekstu priprema novog zakona nešto detaljnije oglasio i Ivan Malenica, ministar pravosuđa i javne uprave. Naglasio je, što je potvrdio i premijer, da je HDZ oformio svoju radnu grupu za pripremu traženih izmjena. U ozbiljnom su razmatranju samo dva koncepta, dok na oporbeni model sa šest velikih izbornih jedinica neće gubiti vrijeme. Prema prvom, manje realnom, broj zastupnika u pojedinoj jedinici usklađivao bi se s brojem stanovnika, što bi moglo izazvati svakakve političke turbulencije.
Iza drugog koncepta, o kojem smo i ovdje u nekoliko navrata govorili, formalno stoji demograf Nenad Pokos s HDZ-u svjetonazorski bliskog Instituta Ivo Pilar, tako da se dobiva privid znanstvene neovisnosti. Bit je prijedloga da dođe do promjene granica u nekim od postojećih deset izbornih jedinica. To je zasigurno najjednostavnije rješenje, jer svakoj jedinici ostaje sadašnjih 14 zastupnika, čime se ne mijenjaju odnosi moći. Za HDZ je to od presudne važnosti u cilju sprečavanja unutarstranačkih sukoba. Kako je Slavonija ionako HDZ-ovo najtrusnije područje, budući da latentno prijeti udarom na samog premijera Plenkovića, ekipa oko župana Ivana Anušića bila bi primirena jer ne bi dodatno gubila politički utjecaj.
Cijeli se manevar u osnovi temelji na prelasku Koprivničko-križevačke županija iz druge u četvrtu izbornu jedinicu. To je, dakako, najlošije moguće rješenje za Podravinu i Prigorje, jer će njeni urbani i oporbeno usmjereni dijelovi utopiti u HDZ-ovom mrežom isprepletenoj Slavoniji. S druge strane, oporba bi u drugoj jedinici izgubila neka od važnijih uporišta. HDZ-u bi, dakle, bio dodatno olakšan put prema novoj izbornoj pobjedi. Zato su i šanse za usvajanje tog perfidnog koncepta više nego realne. Time će Koprivničko-križevačka županija opet dokazati da u politici nema dna. Današnja najbeznačajnija i najneutjecajnija županija postat će još beznačajnijom i neutjecajnijom.
