Jeste li se kada pitali kakve veze imaju glagoli oprostiti (kao u „Oprosti!”) i oprostiti se (od koga)? Oprostiti dolazi od prefiksa o(b) i pridjeva prost. To je dakle, „učiniti prostim”. A iako danas prost najčešće dolazi u značenju „sirov, neotesan, neuljudan”, starije je značenje „jednostavan”, kao u frazama prosti brojevi ili vidjeti prostim okom. Iako se danas takva uporaba često etiketira kao srbizam, to i nije baš tako. Još August Šenoa stavlja jednome liku u usta rečenicu „dobra sam roda sin… prost mi je put do veće gospoštine” u smislu „jednostavan, slobodan mi je put”, dok na drugome mjestu opisuje siromašnu seljačku postelju pa kaže da na njoj leži „prost gunj”, dakle „jednostavan, nekićen”.
Kako su značenjske promjene uvijek motivirane (premda ne i predvidive), možemo pokušati rekonstruirati kako je došlo do današnjega značenja. Pojednostavljeno rečeno, prost je izvorno onaj koji „stoji ispred”. Ako gledamo na kakav razvojni put, prvo uvijek dolazi štogod jednostavnijega (kao recimo u evoluciji ili u učenju). Zato su onda i brojevi koji se ne mogu podijeliti (osim s jedan i samim sobom) jednostavni ili prosti, a njihovom kombinacijom dobivaju se složeni ili kompleksni brojevi. Ako se pak radi o procesu proizvodnje, krećemo od sirovina, koje se moraju obraditi da bismo dobili završni proizvod. A i kada govorimo o ljudima, obično smatramo da ih (najčešće u dječjoj dobi) valja obrazovati (< ob + rez) dakle također obraditi iz sirovine. Onaj koji svojim ponašanjem ukazuje na nedostatak takve obrade (zapravo socijalizacije) jest prost, od čega izvodimo i imenicu prostak.
Prosto, međutim, može biti i „slobodno” kao kad „Prosto zrakom ptica leti” u Pjesmi Hrvata Dimitrija Demetra. Naime, pomalo paradoksalno, nekada cijenimo i ono što nije prošlo obradu, zbog čega je još uvijek „prirodno, naivno”, a za takva ćemo čovjeka reći da je prostodušan. Ako Vam se to čini zbunjujućim, prihvatite to ipak, jer je jezik naprosto takav.
Tako će prosto onda označavati i situaciju kada je tko „slobodan od dûga”, a to je bilo kakva obaveza, ne samo materijalna već i moralna, pa može biti i slobodan od kazne. Zato kršćani mole Boga Oca da im „otpusti duge”, odnosno „oprosti grijehe”. Meša Selimović u Tvrđavi piše „neka ti je Bogom prosto”, a Crvena jabuka pjeva „Nek ti je prosto sve od mene”.
Najteže je, naravno, oprostiti samome sebi, jer time nekako ostavljamo dio sebe pozadi pa se s tim svojim dijelom moramo oprostiti. I eto nam odgovora na pitanje s početka teksta. Oprostiti se od koga jest odvojiti se, ali za razliku od praštanja, kada je prekid veza poželjan jer nas oslobađa od čega negativna, oprostiti se implicira da je odvajanje neželjeno. Oprostiti se možemo od kakve izgubljene stvari, nekada i od planova; opraštamo se prije putovanja ili rastanka, a najtužnije je kada se od bliske osobe opraštamo zauvijek. Ali takav je život, čiji je smrt neizostavni dio. A kako bismo mi koji smo ostali nastavili živjeti, moramo, koliko god mučno bilo, otpustiti taj dio sebe, kao što otpuštamo dužnicima našima. Jer u oprostu je sloboda – i onoga kome je oprošteno, i onoga koji oprašta.
