Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašićević obasut je salvama kritika nakon što je u smetlarskom odijelu ubacivao otpad u kamion zagrebačke Čistoće. Kaže da su ga na teren pozvali radnici koji su bili u štrajku te se on odazvao kako bi se upoznao s njihovim poslom i problemima.
Tomaševića su, dakako, odmah usporedili s prethodnikom Milanom Bandićem, a horde Bandićevih obožavatelja to su jedva dočekale kako bi poručile da je Tomašević tek blijeda kopija njihova neprežaljenog ‘idemo delati’ šefa grada. I bez toga u javnom se prostoru od pobjede pokreta Možemo u Zagrebu gotovo svakodevno natura teza kako je Tomašević, eto, lošiji gradonačelnik od Bandića i da sad u Zagrebu zapravo ništa ne štima.
Oni umjereniji – dobar ih je dio i među mojim zagrebačkim kolegama – kažu kako je, eto, zapravo sve isto, samo njega (Bandića) više nema. O tome koliko uspješno ili neuspješno Tomašević i njegova ekipa upravljaju kompleksnim sustavom Zagreba ne bih se usudio raspravljati jer ne živim u tom gradu. No, znam da svi oni koji između Tomaševića i Bandića danas stavljaju znak jednakosti nisu dobronamjerni i uglavnom žale za vremenima kad se moglo ‘sređivati’ poslove, radna mjesta, natječaje, štandove i kućice. Znam čovika.
Kad smo već kod prizora Tomislava Tomaševića u odjeći radnika Čistoće, moramo biti iskreni i priznati kako nam danas pomalo nedostaje takvih živopisnih scena u politici, ma koliko populistički oni bili. Prizori poput onog antologijskog u kojem friško izabrani gradonačelnik Milan Bandić na početku svojeg prvog mandata 2000. godine u finim cipelama i odijelu gazi po blatu i lokvama zagrebačkih Kozari puteva. Upravo je ta fotografija obilježila cijelu njegovu vladavinu u Zagrebu, a i Bandić ju je često koristio u političkim kampanjama. Fotoreporteri snimili su na tisuće Bandićevih živopisnih fotografija, ali ta jedna – u lokvama i blatu Kozari puteva – bila je amblematski prikaz njegove cijele političke ere.
Meni se pak u sjećanje urezao i prizor bivšega gradonačelnika Koprivnice Zvonimira Mršića prije 15-ak godina tijekom poplava na Varaždinskoj cesti uslijed obilnih ljetnih kiša i golemih pljuskova. Mršić se usred noći iznenada pojavio na poplavljenoj cesti u kratkim hlačama, visokim gumenim čizmama i staroj kabanici te pomagao kantama izbacivati vodu iz poplavljenog podruma kuće uz cestu. Populizam? Vjerojatno. Ali, ako pitate obične građane, prosječne birače, takvi su im prizori oku i srcu miliji i ugodniji nego scene ispraznih konferencija za novinare ili svakodnevnih tupljenja za saborskom govornicom.
Kao mladog novinara, iskusni uredničko-reporterski bardovi iz najvećih hrvatskih medijskih redakcija učili su me i naučili najvažnijoj tajni ovoga posla – da o velikim i društveno važnim temama valja na početku svake priče progovarati kroz usta običnog čovjeka. Pustiti ga da ispriča kako živi i kako to što mi mislimo problematizirati kroz novinski tekst utječe ili će utjecati na njegov svakodnevni život.
Britanska reporterska ekipa, primjerice, ovjenčana je prije više godina Pultizerom za reportažu o čestim nestancima struje u jednoj siromašnoj afričkoj zemlji. Zašto je ta reportaža bila toliko dobra, najbolja u kategoriji te godine? Zato što su novinari priču o redukcijama struje ispričali kroz usta majke i njezina djeteta koje zbog problema s bubrezima mora gotovo svakodnevno na dijalizu u bolnicu. Struje uglavnom nema, a ni agregati u bolnici baš ne rade. Umjesto da srž novinarskog uratka budu izjave, stajališta i pojašnjenja vladajućih i oporbenih političara, analitičara i stručnjaka stranih i domaćih, o stanju sa strujom progovorili su oni koje taj problem najviše pogađa: siromašna samohrana majka i njezino bolesno dijete.
Ne znamo je li ta reportaža imalo osvijestila političare u toj afričkoj državi, niti kako su na koncu riješili (ako jesu) ogroman problem sa strujom. No, nekako se uvijek sjetim te velike i važne novinarske priče kad na teveu vidim istupe Andreja Plenkovića, Davora Filipovića, Peđe Grbina, Arsena Bauka, Nine Raspudića, Silvana Hrelje. Znaju li ti ljudi uopće kako se danas živi u Hrvatskoj? Ali ljudi od krvi i mesa, stvarni i nepatvoreni, s hrapavim rukama i mirisom znoja, a ne oni o kojima gospoda političari doznaju iz medijskih priloga.
S kakvim se životnim problemima i izazovima suočava blagajnica u Plodinama? S kojim strahovima liježe i ustaje siroti umirovljenik iz Podravine? Smrdi li doista u štali s kravama u Prigorju i kakvog je okusa sirovo domaće mlijeko? Kakvi su uvjeti u privatnim domovima za smještaj starih i teško bolesnih, što jedu i tko im mijenja pelene? Kako maturanti gledaju na politiku i političare, što od njih traže? U kakvim uvjetima i s kakvim plaćama rade policajci na terenu, vatrogasci, medicinske sestre, radnici u obućarskim pogonima i peradarskim farmama?
Nemaju pojma, naravno. I upravo zbog toga nam je ovako. Njihov ključni život odvija se na potezu od Markova trga i Banskih dvora do toplih redakcija televizijskih kuća te udobnih separea u mondenim restoranima i kafićima. Njima Tomašević u smetlarskom odijelu zapravo smrdi. I zato će učiniti sve da on bude samo eksces, prolazna anomalija u političkom životu voljene im zemlje, skrojene baš po njihovoj salonskoj mjeri.
