Muzej grada Koprivnice zajedno s gradskom Galerijom te Muzejom naivne umjetnosti u Hlebinama i Galerijom Ivana Sabolića u Peterancu već godinama čini okosnicu institucionalnog lokalnog kulturnog života. Vremena se mijenjaju, a s njima i muzeji i muzejska djelatnost pa smo između ostalog svjedočili uspostavljanju novog podrumskog postava Muzeja koji spaja tradicijsko i suvremeno, a u tijeku je i obnova Muzeja naive u Hlebinama. Nije, ipak, sve samo u količini obnovljenog i izgrađenog, već i u viziji i ideji budućnosti muzeja i njegovom prilagođavanju modernim tekovinama, a što i kako dalje, u razgovoru otkriva ravnatelj Muzeja grada Koprivnice, Robert Čimin.
GP: Još ste jednom ušli u posljednju godinu još jednog ravnateljskog mandata. Jeste li zadovoljni sa svime što se postiglo i napravilo? Kako biste se ‘ocijenili’?
U ovih mojih zadnjih sedam godina rukovođenja mnogo se toga u koprivničkom muzeju pomaknulo s ‘mrtve točke’. Često se ravnatelje ovog tipa ustanova ocjenjuje tek po investicijama i obnovljenim građevinama, a kojih u svom sastavu naš muzej ima nekoliko i o njima brine u granicama svojih mogućnosti. No, da bi se nešto od toga uistinu u konačnici i javno vidjelo potrebne su određene predradnje i kontinuirano pronalaženje modela financiranja što troši određene napore i vrijeme, a da se sve zajedno ne bi sručilo na ‘financijska leđa’ Grada Koprivnice i posljedično na njegove građane. U posljednjih smo nekoliko mjeseci u suradnji s Gradom kao osnivačem preko određenih natječaja u području razvoja turizma podnijeli prijavu za zgradu na adresi Esterova 19 s Muzejskim trgom, a ovih dana dovršava se prijava za središnju zgradu muzeja u području energetske obnove. Ne treba podsjećati da smo prošle jeseni dovršili EU projekt reVITAlize vezan uz obnovu i stavljanje u funkciju podrumskih prostorija središnje muzejske zgrade. Konačnu si ocjenu ne mogu dati jer bi ocjena bilo koje vrste izazvala poneku pozitivnu ili poneku negativnu reakciju, što držim da nije potrebno činiti.
GP: Imate li želje nastaviti raditi kao ravnatelj? Jeste li možda razmišljali o tome da se više posvetite arheologiji?
– Ni da, ni ne. Naime, Muzej je živo tkivo koje iziskuje ravnateljeve iznimne svakodnevne napore i komunikaciju s muzejskim djelatnicima, vanjskim dionicima i krajnjim korisnicima. Pregršt je tu poslova koji se ne vide, koji traže minucioznost u radu, poznavanje i poštivanje vrlo različitih zakonskih okvira, čime se dolazi do velike odgovornosti, ali je tu istovremeno i mnogo benefita. Ne mogu reći da ne bih volio nastaviti upravljati ovom vrijednom muzejskom ustanovom, o tome ću i ovoga puta odlučiti ponajprije u razgovoru sa svojom obitelji, a tek potom pokušati dobiti povjerenje trećeg mandata od strane osnivača na javnom natječaju za manje od godinu dana. Kao ravnatelj sam svojevrsna žrtva osobne profesionalne znanstvene karijere kao prvi odabir, to je ovdje arheologija, a koja je posljednjih godina ipak pala u drugi plan radi pružanja sveg mog vremena, znanja i vještina u podizanju kvalitete sveopće kulturne ponude Koprivnice. Jednog dana ću se sigurno arheologijom ponovno baviti, kao uostalom i nekim drugim muzejskim strukama koje sam dobro upoznao kroz ravnateljske poslove.
GP: Posljednji smo puta razgovarali u kontekstu pandemije i složili se da virtualno konzumiranje kulture ne može zamijeniti ono stvarno. Jesu li se ljudi vratili u galerije i muzeje?
Jesu, vraćaju se – oprezno i postupno. Zagreb je, recimo, imao i potres i sve to utječe na dolaznost korisnika. Porast posjetitelja u nas je vidljiv poglavito u objektima gdje se pojave novi sadržaji. Tako je bilo i s Galerijom Mijo Kovačić 2018. godine, a prošle je godine središnja muzejska zgrada iskočila s brojem posjetitelja zahvaljujući novom postavu, a čemu je pridonijela odluka da se i tu otvorimo kroz sve turističke manifestacije koje se u gradu organiziraju. Kako nam je nešto malo pao broj posjetitelja u galerijama, dolazimo do ukupnog broja od 15.000 fizičkih posjetitelja na godišnjoj razini, dok je zamjetnije rastao broj virtualnih korisnika (za 6000) kao rezultat sveopćeg odnosa prema kulturi i programima koje baština može ponuditi u digitalnom okruženju.
GP: Galerija i Muzej svake godine imaju zanimljiv i raznovrstan program. Što je ove godine u planu?
Muzej čeka s izlagačkim i drugim programima dok se ne stvore bolji prostorni uvjeti, no u Galeriji Koprivnica ćemo ove godine uživati u nekoliko vrlo dobrih izložbi. Nakon aktualne Gordane Špoljar Andrašić, uz Međunarodni dan muzeja sredinom svibnja slijedi nam izložba ‘Važno je zvati se Ivan’ iz Zbirke Vladimira Malogorskoga kojom ćemo povezati Generalića, Večenaja, Lackovića i Rabuzina. Kroz ljeto ćemo predstaviti Tonija Franovića, tijekom rujna i listopada ide novo izdanje Drave Art Biennale, a uz Dan grada Koprivnice fotografska izložba Krešimira Tadića. Mnoštvo je tu drugih programa, no premalo nam je prostora za pobrojati sve aktivnosti. Treba samo naglasiti kako se Muzej bavi istraživačkim, edukativnim i nakladničkim djelatnostima, koje nam kvalitetom rastu iz godine u godinu, a prepoznaju se (i financijski) na nacionalnom nivou što je iznimno radi pozicioniranja u muzejskoj struci.
GP: Proteklo razdoblje obilježilo je završavanje velikih i dugotrajnih projekata, otvoren je i novi stalni postav u podrumskim prostorijama Muzeja… Što dalje?
Možemo mi i bolje, radimo s osnivačem kontinuirano na tome. Muzej će zasigurno jednom svoj cjelovit stalni postav imati na tragu tematskih priča poput onih ispričanih prošle jeseni u podrumskom dijelu. Svi suvremeni muzeji tako danas funkcioniraju, postaju kombinacija tradicionalnog i tehnološki opremljenog muzeja. To je jedini zdravorazumski put prezentiranja kulturno-prirodne baštine neke destinacije.
GP: Kako napreduju radovi u Hlebinama?
Prema planu i programu, rekao bih – koliko znam. Pretpostavka je da se vratimo u prostor kad se za to steknu svi potrebni uvjeti.
GP: Radi li se na popularizaciji Galerije Ivan Sabolić u Peterancu? Čini mi se da mnogi za nju ne znaju. Podupiru li to ili demantiraju ‘brojke i statistike’?
U posljednjih 36 godina oformljavanja peteranske galerije nije se učinio takav pomak kakav se uradio u posljednje dvije godine i to je činjenica. Po mnogome je ona slična s Galerijom Antuna Augustinčića u Klanjcu te s tamošnjima muzealcima izmjenjujemo iskustva kako bi dobili na većoj vidljivosti i posjećenosti. Treba istaknuti da je Galerija svakodnevno u funkciji što nikada nije bio slučaj, a ista je u konačnici povezala Galovićevu jesen u jedinstvenu manifestaciju lokalne zajednice i podravskih književnika nakon većeg broja godina razilaženja i dupliciranja programa. Nije li i to jedan ozbiljan iskorak u ulozi Galerije?
GP: U posljednje se vrijeme može učiniti da se ‘kultura i turizam’ ovog prostora najviše gradi na vinu, kleti i sakralnosti. Je li to jedino naslijeđe koje imamo? Možemo li kulturno-turističku priču i identitet graditi i na nekim drugim osnovama?
Možemo i hoćemo. Podravski identitet je ipak u dobrom dijelu povezan s teškim fizičkim radom gdje su i ‘gorice’ odnijele mnogo radnih sati starih Podravaca. Turistička se priča može graditi na mnogo osnova, važno je samo kvalitetno ih izdvojiti i potkrijepiti tradicijom i/ili prirodnom baštinom. U našem neposrednom bazenu nalaze se i neki turistički elementi koji nemaju baš nikakvu povijesnu utemeljenost – u turizmu je gotovo sve dozvoljeno, dok u muzejima nije.
GP: Namjerno spajam ta dva pojma jer bilo je govora o tome da Muzej ne može i ne treba biti voditelj turizma. To je, naravno, točno, ali jesu li ta dva ili tri pojma kulture – muzeja – turizma, pogotovo u malom lokalnom kontekstu, zapravo odvojiva?
Nisu i ne trebaju se odvajati, no trebaju razgovarati i osluškivati jedan drugoga. Meni se čini da sam prema koprivničkom turizmu itekako zadnjih godina pokazao otvorenost, nerijetko nailazeći na negativne kritike same muzejske struke, kako u Koprivnici tako i izvan nje. No, postavlja se pitanje: nije li zadaća lokalnog muzeja, što jesmo, prilagoditi se potrebi zajednice? Biti uključen, a ne isključiv. Nikako ne smatram lošom odlukom sudjelovati na ‘Srednjovjekovnom božićnom sajmu’ jer se unaprijed dogovorenim protokolom s organizatorima odnosno Turističkom zajednicom grada Koprivnice, usuglasio model našeg sudjelovanja i provedbe manifestacije, a rezultat je velika muzejska vidljivost i konzumacija novih kulturno-turističkih sadržaja.
GP: Jesu li institucije poput Muzeja i sličnih danas na našim prostorima previše zatvorene unutar sebe? Čačkajući po starim brojevima Glasa Podravine iz 80-ih godina, čini se da su češće izlazile iz okvira samo izložbenog programa i zalazile i u izvedbeni, performativni…
Promijenilo se vrijeme. Niti sam ja ravnatelj koji ‘gura’ suvremenu umjetnost kao neki prijašnji, niti ju odbijam ukoliko se pojavi potreba i vrijeme njenog predstavljanja. Sve treba imati određenu mjeru, svakom području kulture i umjetnosti dati odgovarajući prostor, a analize nekad-danas ćemo ostaviti za neke ozbiljne tekstove. A što to točno u svojim programima nude drugi muzeji u sjevernoj Hrvatskoj da sve pršti od perfomansa (ili nekoć je)? Pojavile su u dogledno vrijeme određene neprofitne organizacije koje rade takve programe i nema ih potrebe duplicirati jer bi se postupno doveli do kolizije.
GP: Na tom tragu, znači li osuvremeniti muzejsku djelatnost proširiti okvire u koje ona zalazi?
Što to znači ‘osuvremeniti’? Postoje u Hrvatskoj muzejske ustanove koje su prvenstveno zadužene za suvremenu umjetnost, dok Muzej grada Koprivnice takvo što u svom poslanju nema definirano. Sve drugo radimo u korak sa suvremenim muzeološkim načelima.
GP: U čemu vidite budućnost Muzeja i muzejske djelatnosti?
Kako javnost gotovo da i ne zna da koprivnički muzej u svom sastavu ima registriranu specijalnu knjižnicu, želja mi je u najskorijem vremenu zaposliti novog knjižničara (natječajni postupak je u tijeku) koji će biti spreman kroz određeno vrijeme pokrenuti njeno funkcioniranje, vidljivost i korištenje. Brojka od gotovo 30.000 knjižnih jedinica to zaslužuje. Nadalje, novi Zakon o muzejima od prije nekoliko godina omogućuje ekonomizaciju muzejske djelatnosti koja je među hrvatskim stručnim djelatnicima i danas neka tabu tema, a radi se o (samo)održivosti koju je malo tko među njima doživio u odnosu na radnike u realnom sektoru. Kada bi se tome pribjeglo, zasigurno bi se jače razvilo stručno natjecanje u kvaliteti programa te efikasnosti i ekonomičnosti njihove provedbe, kako u lokalnim tako i u nešto širim okvirima. Jesmo li spremni za takvo što, biti kustos na tržištu, natječaju ili projektu, nisam baš siguran.
