Svaki autor, pogotovo medijski analitičar, pokušava biti sadržajno originalan, izbjegavajući tematska ponavljanja i gotovo identične zaključke koji proizlaze iz brojnih tekstova. Zvuči alanfordovski, ali to je logična i jedina moguća vodilja svakog uspješnijeg novinara. Nitko ne želi slušati komentare, čak i nepotpisane, u smislu ‘opet ovaj o onome’, jer to može sugerirati neki vid autorske ograničenosti, ali i opsjednutosti pojedinom temom i osobom.
Ako živite u depresivnoj hrvatskoj zbilji, onda težnja prema tematskoj svježini i originalnosti nije nimalo jednostavna. Ponekad je i nemoguća misija. Svakih se nekoliko dana otvara nova afera, točnije megaafera, koja u pravilu po opsegu i dosegu nadmašuje onu prethodnu. Možda ni to ne bi bilo toliko fascinantno da u njenom središtu nije neki ministar, državni dužnosnik, šef i članovi uprave javne tvrtke, uglednik iz pojedine institucije, ponekad i premijer osobno.
Crna je kronika, dakle, u sve većoj mjeri vezana uz one koji izravno ili posredno koriste, točnije nemilice troše proračunska sredstva. Lagodni život na račun javnog novca hrvatska je varijanta privilegiranosti i sreće. Zato je nemoguće, u doslovnom smislu, često se tematski ponavljati, čak i prepričavati iste i slične zaplete. U tom je smislu hrvatskim novinarima i svakovrsnim medijskim analitičarima puno teže dokazivati originalnost, raznolikost i kreativnost nego njihovim kolegama u uređenijim i demokratski funkcionalnijim zemljama. To su, međutim, zanatski problemi koji ne interesiraju prosječnog čitatelja. Njega zanima surova realnost.
Dakle, protekle je dane obilježila afera prema kojoj se ona šokantna priča o otuđivanju INA-inog plina u vrijednosti od milijardu kuna čini manjim problemom, dok je HEP-ov ‘plin za cent’ gotovo beznačajan incident. Dogodilo se ono što se i pretpostavljalo, dapače i činilo neminovnim. Konkretnije, nezakonitim je proglašeno knjigovodstveno vještačenje državnog tužiteljstva oko afere Agrokor, dakle glavni dokaz protiv Ivice Todorića i njegovih suradnika, koje je iz državnog proračuna bilo plaćeno oko 1,3 milijuna eura. Lijepo bi bilo da je samo taj novac pao u bunar. I to je običan sitniš u kontekstu posljedica spomenute odluke Visokog kaznenog suda.
Oborena optužnica protiv bivšeg privatnog vlasnika najveće hrvatske tvrtke znači da bi mu država zbog pravno neutemeljenog oduzimanja vlasništva mogla keširati odštetu od fantastičnih sedam milijardi eura. Takva je cifra u kontekstu posljedica neke sudskog spora nezapamćena u hrvatskoj povijesti i mogla bi u najdoslovnijem smislu dovesti do državnog bankrota. Time se sudbina i materijalni status svakog od nas običnih građana dovodi u pitanje, jer su ugroženi svi državni projekti i transferi, plaće državnom i javnom sektoru te mirovine. Jednom riječju, zastrašujuće.
Riječ je o neviđenoj blamaži ionako problematičnog DORH-a, s obzirom da je u vrijeme donošenja odluke o izradi sporne ekspertize bilo upozorenja da se ona može protumačiti kao sukob interesa u kojem se našla hrvatska podružnica poljske revizorske tvrtke KPMG, s obzirom da je istovremeno obavljala poslova za Agrokorovu privremenu upravu. Glavna je državna odvjetnica, kako tvrde svjedoci, bila upoznata s tim, ali je ipak dozvolila nelegalno vještačenje, i to osobi iz KPMG koja za to nije ni kvalificirana.
Zlata Hrvoj Šipek, kontroverzna HDZ-ova izabranica, time je do krajnjih granica kompromitirala ionako neefikasno hrvatsko pravosuđe. Posljedica je toga i aktualiziranje ‘afere Borg’, s obzirom da su savjetnici za svoje problematične usluge oko ‘lexa Agrokor’ iz tvrtke izvukli jednako tako glavobolnih dvjestotinjak milijuna tadašnjih kuna. Premijer Plenković, koji ih je angažirao i po osobnoj liniji, našao se u novim nevoljama, većim i od ionako impozantnih dosadašnjih. Samo nebo zna kako će ta blamaža biti okončana.
Ni to, kao u legendarnoj reklami, nije sve. Ovaj su tjedan bilježile i dvije afere u koje su uključene poznate nam osobe iz akademske zajednice, bivša zadarska rektorica i donedavni vodeći ljudi zagrebačkog Geodetskog fakulteta. Na kraju je u sve to, i to zbog ozbiljnih sumnji u financijske dubioze, hijerarhijski upletena i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
Tu se radi o zloporabi novca iz europskih fondova vrijednoj oko dva milijuna eura, gdje je u igri višestruko namještanje poslova te bahaćenje jahtom i skupim terencima. Otkriven je i ugovor s resornim ministarstvom o iznenađujuće visokom iznosu za fakultetsku ekspertizu zagrebačkih spomenika kulturne i objekata za kulturne sadržaje, i to bez javnog natječaja. Zacijelo ne treba napominjati da je i to ‘promaklo’ nepopravljivom DORH-u pa su akciju i uhićenja pokrenuli europski istražitelji.
Potonji je slučaj zanimljiv i po tome što je involvirana ministrica, u čiji portfelj spadaju i mediji, javno napala istraživačku novinarsku koja je razotkrila višegodišnje muljaže Geodetskog fakulteta te netransparentne poslove s Ministarstvom kulture. Obuljen Koržinek je i svojim izrazom lica pobudila sumnje u moguće dosege daljnjih istražnih radnji, s obzirom da je dosad bila samo jedna od troje ministara Plenkovićevih ministara oko kojih su nisu plele financijske afere.
Doduše, već smo se bezbroj puta uvjerili da u pogledu Banskih dvora za nikoga ne može staviti ruka u vatru. Ne može se svakoga u Plenkovićevoj ekipi smatrati potencijalno nemoralnom i suspektnom osobom, već je oblikovan koruptivni i klijentelistički sustav u kojem i oni koji imaju najpoštenije namjere upadaju u procedure koje nisu sukladne zakonskim rješenjima, a pogotovo praksi rada raznih državnih institucija i javnih tvrtki.
Podsjećam vas, analiziramo samo ono što se na najvišoj državnoj razini događalo u svega nekoliko dana. Kako je, stoga, moguće iz tjedna u tjedan tematski se ne ponavljati?!
