Podravka je oduvijek bila važan dio identiteta Koprivnice i našeg kraja, a Muzej prehrane jedan je od rijetkih takvih muzeja u Hrvatskoj. Osim toga, prehrana nije prva stvar koja nam padne napamet kad pomislimo na muzej, muzejsku građu i kulturnu baštinu, no upravo je zato Muzej prehrane još vrijedniji jer nas podsjeća i uči da je upravo hrana važan dio identiteta svake zajednice. U njega je nedavno stiglo nekoliko stotina novih muzejskih materijala, a povodom Noći muzeja otvorena je i nova izložba koja svjedoči o tome koliko je lokalna zajednica usko povezana i određena upravo hranom. O svemu nam je u razgovoru otkrila Nada Matijaško, kustosica Muzeja prehrane.
Koliko je Muzej prehrane jedinstven za Koprivnicu, našu županiju pa i za
Hrvatsku?
Podravkin Muzej prehrane jedan je od rijetkih u kojem se može vidjeti prikaz
industrijske proizvodnje, a jedan je od malobrojnih muzeja tvrtke koji postoje u
Hrvatskoj, a pogotovo ako uzmemo u obzir da se radi o prehrambenoj industriji.
Kako je i kada uopće došlo do osnivanja ovog Muzeja?
To je bilo povezano s tim što je Podravka 70-ih godina imala snažan razvojni ciklus, Podravka je osjećala da je posebna, da je gospodarski osebujna, i zbog svoje povijesti i zbog skromnih početaka. Dogodile su se prave stvari, pokrenula se proizvodnja Vegete,
juha, konzervi i drugih novih proizvoda po vlastitim recepturama, čak su se osmislili i
proizveli vlastiti strojevi. Vidjelo se, dakle, da bi to bilo dobro i vrijedno sačuvati i
objediniti na jednom mjestu za buduće generacije. Muzej je otvoren 5. studenog 1982.
godine, tada povodom 35 godina Podravke.
Je li točno da je i zgrada u kojoj se Muzej danas nalazi svojevrsni ‘muzejski
primjerak’?
Muzej je smješten u zgradama nekadašnje koprivničke gradske klaonice koja je
izgrađena još 1892. godine i što je rijedak primjer stare industrijske arhitekture. Ta je
lokacija tada bila povoljna jer je u to vrijeme bila van grada i uz potok, a kad je
Podravka počela proizvoditi mesne juhe 1958. godine, zaključak je bio da bi bilo dobro
da klaonica uđe u sastav Podravke. Međutim, već 1975. počela se graditi nova mesna
industrija na Danici pa su nakon preseljenja na novu lokaciju ovi prostori ostali prazni.
U Koprivnici, u kontekstu industrijske arhitekture, imamo ovaj mlin preko puta koji je
nešto stariji, stari Podravkin mlin je ipak s početka 20. stoljeća kao i tvornica ulja čije se
pročelje još uvijek može vidjeti. Tako da, ovi su prostori zaista rijedak primjer
industrijske arhitekture, a kao kulturno dobro je od 2006. godine i pod zaštitom.
Kako prehrana može postati muzejski izložak?
Prvenstveno se radi o našim starim strojevima, ambalaži, etiketama, reklamnom
materijalu. Imamo sveukupno 10 zbirki originalnih predmeta koji svjedoče o
industrijskoj proizvodnji u Podravki. S druge strane, kada se Muzej osnivao, nije se iz
vida željelo ispustiti kako se hrana na ovim prostorima proizvodila prije nego što je
postojala Podravka. To je etnografski dio zbirke, tradicijska obrada zemlje i namirnica
pa sve do predmeta za posluživanje hrane i slično. Zanimljiva je i zbirka pripremljenog
kruha i peciva koja je konzervirana voskom i još se uvijek prilično dobro drži. Nešto od
toga su izradili tadašnji Podravkini pekari, ali i lokalne domaćice.
Kako hrana uopće može biti kultura?
To je zanimljivo pitanje, a stručnjaci su se sve više tim pitanjem počeli baviti upravo 70-
ih godina. Hrana je povezana s identitetom, a to je uvijek bilo isticano i važno u
kontekstu Podravke koja je i danas važan i snažan dio identiteta Koprivnice. Hrana je
kultura jer čovjek je svejed, no ne jede bilo što, nego svaka zajednica ima svoja pravila,
postupke, odabire i običaje konzumacije hrane. U tome je ta kultura zapravo i sadržana i
različita je od zajednice do zajednice. Podravka je s tim u skladu počela djelovati ne
samo otvaranjem ovog Muzeja, već i osmišljavanjem recepata s industrijskom hranom te
izdavanjem knjiga i knjižica raznih recepata. Tu je bila i televizijska emisija ‘Male tajne velikih majstora kuhinje’ koja danas ima gotovo kultni status, a emitirala se tridesetak
godina u vrijeme kada to nije bilo uobičajeno kao danas. Na kraju, u kulturu hrane spada
i otvaranje ugostiteljskih objekata poput Pivnice, Podravske kleti i Štaglja.
Vratimo se ponovno na Muzej. Koji bi se izlošci mogli istaknuti kao najposebniji?
Teško mi je izdvojiti jedan ili tek nekoliko predmeta, no posebnost je svakako u toj
industrijskoj, proizvodnoj liniji koja je prilično kompletna. Sačuvani su strojevi iz 1958.
godine na kojima su se ručno pakirale Podravkine mesne juhe. Tada se odlučilo da će se
taj mesni ekstrakt briketirati što je bila i svjetska praksa jer Podravka možda nije
izmislila dehidrirane juhe, no na ovim je prostorima bila prva. Tada su naši majstori,
strojari i tehničari sami konstruirali strojeve, što je vrlo zanimljivo i dragocjeno, a ti su
strojevi bili u upotrebi sve do 1968. Zanimljiv je i stroj kupljen 1966. godine koji se
koristio za pakiranje malih marmelada i koji je bio posve automatiziran, a Podravka je
ponovno bila prva koja je u to vrijeme na ovim prostorima nabavila taka stroj.
Što još postoji u sklopu Muzeja?
Ovdje još uvijek postoji trgovina ‘Umjetnička radionica’ koja je nastala 1994. godine kada je oformljena djelatnost vezilja i tkalja te dizajniranja posuđa za potrebe Podravke,
najprije promocije, marketinga i opremanja ugostiteljskih objekata, a kasnije i kao
materijala za prodaju. Tih vezilja i te djelatnosti više nema, ali trgovina je ostala.
Osobno su mi posuđe i dizajn posuđa vrlo zanimljivi.
Motivi na tom posuđu vezani su za našu kulturnu baštinu, riječ je o specifičnom vezu iz
Koprivničkog Ivanca, ali i motivima koji su vezani uz određene arheološke nalaze
srcolikog oblika. Uvijek se tražila ta veza s motivom srca koja će podsjećati na naš kraj i
na Podravku, umjesto da se na svemu jednostavno nalazio službeni logotip.
U ovogodišnjoj noći muzeja otvorena je i nova izložba. O čemu se radi?
Uvijek nastojimo sudjelovati u Noći muzeja, a ove smo godine sudjelovali osmi put.
Ove godine je tema Noći muzeja bila ‘Muzeji su važni’, a mi smo je odlično iskoristili jer je u Muzej u protekle tri godine stigao velik broj nove građe kakvu dosad nismo nikad
imali. Riječ je najprije o raznim poveljama, priznanjima i zahvalnicama koje će
najvjerojatnije sačinjavati jednu novu zbirku. Dobili smo i nešto nove ambalaže i, iako
ovdje čuvamo sve još od onih najstarijih, takvu je vrstu građe uvijek potrebno
nadopunjavati u kontinuitetu. Ambalaža je nešto što se brzo mijenja i traženo je pa mi je
drago da je dio građe upravo takav. Tu su i razni oglasi, sinopsisi za reklamne filmove,
crteži, foto-albumi. Te smo fotografije digitalizirali i pokazali jer nam se učinilo zgodno
da se Koprivničanci među kojima ima mnogo sadašnjih i bivših Podravkaša na njima
prepoznaju i prisjete nekih starih vremena. U svakom slučaju, pristiglo je nekoliko
stotina novih materijala koji svjedoče o korporativnim postignućima, marketinškim
kampanjama i društvenoj odgovornosti Podravske u posljednjih tridesetak i više godina.
Proslavili ste i dvije obljetnice.
Tako je, 40 godina od osnutka Muzeja prehrane i 75 godina Podravke. To mi je drago jer
bih voljela naglasiti i da je zaista lijepo i pohvalno, a pogotovo u današnjem vremenu
kada se industrijska baština cijeni više nego u vrijeme osnivanja ovog Muzeja, što
Podravka i dalje brine o toj baštini. Ta se baština danas uzima ravnopravno s nekom
tradicionalnijom muzejskom građu, a nastoji se pokazati tisućama ljudi.
