Netko je uvijek jednakiji od drugih, no dok jednom smrkne, drugome svane

Putujući u druge zemlje, s namjerom da naučim nešto što će za moju zajednicu biti korisno, pogotovo za sve građane s invaliditetom, često uspoređujem Hrvatsku sa zemljom u koju dođem. Tražim sličnosti i razlike. Crno i bijelo. Upoznala sam zemlje, odnosno narode, koji se jako razlikuju od nas Hrvata do zemalja i naroda koji su nam jako slični. Sjever i jug. Toplo i hladno. Otvoreno i zatvoreno. Društva koja su uređena i koja nisu uređena. Svaka zemlja tj. njen sustav iznenadio me u svakom pogledu. Tamo gdje sam očekivala da će biti „hladno“  dočekana sam izuzetno srdačno, a tamo gdje sam očekivala otvorenost dočekala me hladnoća. Gdje je naše društvo? Negdje u sredini. Nije ravnomjerno razvijeno u cijeloj zemlji. Razlike su ogromne. Ovdje ne mislim na ekonomsku razvijenost već na tzv. nepisana pravila po kojima funkcionira neka zajednica. U cijeloj lijepoj našoj društvo funkcionira po modelu  „kako se snađeš“ ili, bolje rečeno, „na koju stranu staneš“. Tako netko može imati puno dok netko može imati malo jer u našem društvu uvijek netko ima utjecaj na nešto. Netko je uvijek jednakiji od drugih. Naš narod kaže da dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane. Narod je mudar jer sve što kaže temelji se na  iskustvu. Gdje je to vidljivo? U životu i svuda oko nas. Primjerice kada bezobzirni i fizički spretniji, bez grižnje savjesti, zauzmu parkiralište namijenjeno vozačima s invaliditetom – bez posljedica. Ili priča mlade žene s invaliditetom o potrazi za poslom. Nedavno nas je ta žena posjetila u Udruzi  i u suzama ispričala kako se javila na raspisani natječaj za posao. U životopisu je napisala da je osoba s invaliditetom. Ovaj put je imala sreće pa je bila pozvana na razgovor, no bez uspjeha. Nije odabrana. Nije odabrana ni na prethodnom natječaju na kojem je imala SAMO pola boda manje od odabrane kandidatkinje bez invaliditeta. Nije odabrana ni na mnogim prethodnim natječajima. Nije jednaka među jednakima unatoč istom stupnju obrazovanja svih prijavljenih kandidata. Postoje jednakiji među jednakim pojedincima, udrugama, jednakiji među skupinama okupljenih u neke od ponuđenih opcija društva. Još uvijek smo društvo „odabranih“ i „neodabranih“. Ne tako davno, govorili su ljudi da je netko „podoban“, a netko nije, ovisi na koju je stranu stao. Čula sam da narod kaže i da mu može biti onoliko dobro koliko se kome uvuče „ispod kože“. U protivnom ako se usudi ukazati na anomaliju u društvu dobit će „packe“.  Izraz „packe“ je korišten za neposlušne učenike u vrijeme mog obrazovanja. Neposlušan učenik dobivao je vruće udarce ( „packe“ ) po dlanu kako bi upamtio da mora biti poslušan. Jednom kada osjetiš te packe više se ne usudiš biti neposlušan! Nekad su mi rekli da u 21. stoljeću neće biti „packi“ da će biti svi jednaki i ravnopravni. Prenoseći rečeno na primjer gdje na parkirno mjesto za vozače s invaliditetom parkiraju vozači bez invaliditeta, ili na primjer kako zbog invaliditeta netko ne dobije posao, itekako se i u 21. stoljeću može osjetiti da  „packe“  postoje. Nitko više ne može reći da ne postoje jednakiji među jednakima.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com