Piše: Saša Kresojević
Govor je jedno od osnovnih obilježja ljudske vrste.
Jedini smo primati koji govore, u smislu sporazumijevanja pomoću artikuliranih glasova koji oblikuju neograničen niz poruka. O naravi jezika moglo bi se, dakako, raspredati nadugačko i naširoko, ali to ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Danas govorimo (pišemo!) o govorenju.
Hrvatski ima širok repertoar riječi koje opisuju govor, a značenjski i uporabno se djelomično isprepliću. Da je to ispreplitanje sasvim u skladu s prirodom jezika, očito je već iz etimologije riječi govor. Dolazi iz praslavenskoga *govor, a korijene vuče iz proto-indoeuropskoga *g⁽ʷ⁾ewH- ‘imenovati’. Taj je korijen u sanskrtu dao glagol jóguve ‘zvati, zazivati’, u grčkome je to postalo góos ‘naricati’, dok je u ruskome góvor ‘mrmor’, a u poljskome gwar ‘žagor’. Očita je značenjska veza, ali i odmak u rasponu od artikuliranoga do neartikuliranoga glasanja, bitno različitih funkcija.
Ne treba stoga čuditi niti što su glagoli govorenja u hrvatskome promijenili raspon uporabe. Dok je govoriti nekada bio neutralni izbor, danas ga u pravilu mijenja glagol pričati. Iako je do relativno nedavno u svakodnevnoj komunikaciji stilski neobilježen bio izraz tipa ‘Ona govori dva jezika.’ danas ćete sve češće čuti ‘Ona priča dva jezika.’, što naravno neizmjerno živcira jezične čistunce, kojima je pričati ‘pripovijedati’. Iako se možemo složiti da je uvijek pomalo šteta kada se gubi fina razlikovnost, buniti se protiv evolucije jezika prilično je besmisleno, a nastojati ju spriječiti pravilima i zakonima nemoguće.
Možete stoga dugo govoriti, a ništa ne reći. Reći, kratko rečeno, prelazi na stvar, i to reš pečeno.
Pričati je dobrim dijelom istisnuo i glagol razgovarati pa ćete lako čuti i kako je netko ‘pričao s njim o tome’ ili bi trebao ‘s njim malo popričati’. Nema ovdje naravno ni govora o iskrivljavanju, jer bi se onda i sve prethodno navedene oblike u različitim jezicima moglo optužiti za iskrivljavanje proto-indoeuropskoga. Očito je da je razlikovanje glagola govorenja u svakodnevnoj komunikaciji postalo izlišno, a jezična je praksa tu onda prilično nemilosrdna.
Još su 2000. lingvistice Milena Žic-Fuchs i Nina Tuđman Vuković pisale o djelomičnom semantičkome poklapanju ovih glagola, pri čemu sva tri opisuju istu situaciju ili prizor, onaj komunikacijskoga čina. Tipično, komunikacija se odvija tako što pošiljatelj (govornik) šalje poruku primatelju (slušatelju). Pri tome, u standardnoj uporabi, govoriti naglašava onoga koji poruku šalje (stoga možete govoriti i bez da vas tko sluša), razgovarati ima u fokusu i pošiljatelja i primatelja poruke te njihov odnos, a pričati naglašava samu poruku (recimo ‘pričati viceve’). Ono što im je svima zajedničko, međutim, jest komunikacija, u pravilu govorena ili usmena. To znači da će nam sva tri ova glagola u mislim prizvati istu situaciju/prizor. Ono što se promijenilo jest neobilježeni oblik. Ranije smo, ako nismo posebno željeli istaknuti niti jedan element prizora, odabrali glagol govoriti. Danas to mjesto sve češće zauzima pričati.
Ima tu, naravno, još mnoštvo detalja i suptilnih razlika, ali većini govornika u većini situacija one neće biti važne. Neki su drugi glagoli govorenja specijalizirani, kao vikati: govoriti ili dozivati glasno, često u ljutnji, izustiti: izreći, uz neki napor ili kazivati: pripovijedati, mahom s jasnom svrhom (sl. ukazati), dok je reći najopćenitiji (a usto i najčešći punoznačni glagol u hrvatskome uopće), a odnosi se na sam čin izricanja, ne prizivajući čitavu situaciju, tek njezin učinak. Možete stoga dugo govoriti, a ništa ne reći. Reći, kratko rečeno, prelazi na stvar, i to reš pečeno.
